Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

ŠTRAJK U INGHAMU

Slijedeću mrtvu sezonu sam se ponovo prijavio Birou za nezaposlene i čitavih pet mjeseci proveo kod Smagyuna. Iz pogroma o kojemu je već bilo riječi, moglo se je zaključiti kako se je gledalo na strance. Prema tome, nije bio izuzetak ni sjeverni Queensland. Poslodavci su često sami pokušavali da strance iskorištavaju na štetu domaćih radnika. Stoga su napredni iseljenici na svaki način pokušavali dokazati domaćim radnicima da su solidarni s njima  u borbi za zajedničke interese svoje klase. Iz tih razloga, kad sam već likvidirao dug, više sam volio da se priključim nezaposlenima i  da sa njima dijelim zlo i dobro. Tako su postupali i naši ostali drugovi – zemljaci.

S takvim stavom smo stekli naklonost borbenih drugova u tzv. Pokretu manjine, grupe koja je vodila borbu unutar reformističkog sindikata Australian Workers Union (Australski radnički sindikat), ali smo na drugoj strani, u očima vodja tog sindikata i Farmerske unije, postali ’’crveni’’ i opasni elementi, iako kod nas baš nije sve bilo tako crveno kao što su oni pretpostavljali.

No nas taj njihov stav prema nama nije mnogo zabrinjavao. Svuda smo istupali kao sastavni dio borbenih australskih sindikata i govorili kako smo i mi dio australske radničke klase, te da tražimo da kao takvi budemo prihvaćeni i tretirani, a nikako ne kao neki stranci koji su ’’došli da potkopavaju temelje tekovini te radničke klase Australije’’, kao što se je za neke strance s pravom moglo reći.

Borba u sindikatima se počela zaoštravati do te mjere da su pojedince počeli isključivati iz Unije, i to na taj način što od njih nijesu htjeli da prime članarinu. A ako neko nema dokaz da je platio godišnju članarinu, taj nema pravo da prisustvuje skupovima Sindikata. Osim toga, poslodavcima su bila dostavljena imena svih tih ’’opasnih elemenata’’, kako ih ne bi zapošljavali na svojim farmama.

Pokret manjine se je sve više razvijao. Tako je on već 1933. godine predstavljao ’’veliku opasnost’’ za sindikat, slijedeće je godine zaprijetila opasnost da njeni članovi potpuno preuzmu rukovodstvo toga reformističkog sindikata. Iz tih razloga, za drugove Marka Miljka, Vjećeslava Frankovića, Ivana Cikoju, mene i još neke, nije bilo nikakve prilike da se uopšte zaposlimo u sezoni 1934. godine. Najteže nam je bilo za druga Miljka, koji je imao ženu i djecu i tako se našao u teškoj situaciji. Osim toga, on je bio beskompromisan borac i nikad nije ustezao od ničega niti je ikome popuštao.

Dogodilo se ugodno iznenadjenje. Pomogao nam je čovjek od koga smo se najmanje nadali da će nam pomoći. Bio je to Ante Glamuzina, doduše ljubazan i dobričina, ali i mangupčina svoje vrste. On je preko neke svoje prijateljice uspio da potpiše ugovor s jednim farmerom u Inghamu, oko 100 kilometara daleko od Inisfaila. Budući da  stanovništvo tog grada sačinjavaju Talijani sa 80%, pojedini farmeri su tamo mogli, samo ako su izvukli kocku, da zaposle koga oni hoće. Pošto je Glamuzina uvjerio sinjora i sinjoru De Castelano da će im on dovesti ’’najbolje ljude’’, oni su se složili i potpisali sa njim ugovor.

Tako je Glamuzina pokupio one ’’najcrvenije’’ i poveo nas sa sobom. Medjutim, koliko god su ti ljudi bili poznati kao crveni, svi su oni bili odlični radnici i pošteno su radili, ne radi toga da bi zadovoljili poslodavce, nego iz prostog razloga da bi što više zaradili. Tako su bili zadovoljni i poslodavci i mi. Osim nas, Castelano je bio ubacio u grupu i dvojicu svojih zemljaka, koji ne samo što su bili dobri radnici nego i veoma napredni ljudi.

U to vrijeme, u Inghamu je djelovao Medjunarodni prosvjetni klub. Cilj mu je bio da okuplja radnike svih narodnosti i usmjerava ih ka internacionalizmu. Pod tom firmom klub je mogao nesmetano raditi. Svi članovi naše sjekačke grupe upisali su se u taj klub, a jedan od Talijana koji je radio s nama – Scoti (Skoti), bio mu je član i od ranije. Sekretarica je bila neka mršava, ali veoma inteligentna Engleskinja – Norma Hood (Hud), a pomagala joj je nešto mladja sestra – Lola. Oboje su bile veliki entuzijasti u svom poslu. Redovnmo smo održavali predavanja i razne priredbe na koje su dolazili pripadnici svih narodnosti i rasa, jer takav je bio sastav Inghama, iako su najbrojniji bili Talijani.

Posao je išao dobro, ali to ’’dobro’’ je trajalo samo nekoliko sedmica. Odjednom se je, kao da je s kišom pala, pojavila nekakva tajanstvena bolest medju sjekačima. Samo jednog dana otišlo je u bolnicu preko dvadeset ljudi. Medicina nije mogla da ustanovi o čemu se radi, pa je bolest dobila ime po čovjeku koji ju je prvi dobio. Tako je ona u narodu, a i u medicinskim krugovima, postala poznata kao Weils Deaseses (Velsova bolest).  Veliki postotak oboljelih je umirao, a i oni koji su ostajali u životu, za dugo će ostati nesposobni – možda i doživotno.

Medicinski eksperti su ustanovili da bolest prenose miševi putem mokraće. Pošto su sve parcele trske pune raznih vrsta štakora i miševa, koji rado grickaju slatku trsku, lišće trske je puno kužnih klica, pa se one, putem ranica koje neizbježivo imaju po rukama svi sjekači, prenose u čovječji organizam. Stoga su oni predložili da se trska pali prije sječenja.

I dosad su farmeri palili trsku, ali samo ondje gdje je ona mala i gdje je puna trave. U tom je slučaju postotak šećera u trski manji za 5%, ali farmeri plate toliko manje radnicima za sječenje, jer radnik mnogo lakše i više posiječe kad ga ne smeta lišće ili korov. Medjutim, farmeri, ako to mogu izbjeći, ne vole da pale trsku zbog toga što zaoravaju lišće i time veoma osjetno djubre svoje njive.

Svi članovi naše grupe jedne su nedjelje posjetili klub. Poveo se razgovor o bolesti i poslije duge diskusije smo konstatovali da bi trebalo pokrenuti pitanje štrajka jer su životi radnika važniji nego djubrenje zemljišta. Medjutim, odlučeno je da se prethodno razgovara s predstavnicima sindikata, farmera i Ljekarskog udruženja sjevernog Queenslanda. Podršku smo dobili jedino od ljekara. Frameri i njihove sluge, reformistički sindikati, nijesu htjeli ni da čuju o paljenju, a oni drugi ni o štrajku.

Odmah smo formirali Inicijativni odbor, u koji su ušli predstavnici svake nacionalnosti, koja je iole brojna u tom mjestu. Broj članova odbora bio je srazmjeran broju sjekača po nacionalnosti. Tako je u odboru bilo najviše Talijana. Budući da je drug Franković, zvani Pikolo, rodjen na Lošinju, koji je tada bio pod Italijom, a kako je talijanski i naš jezik jednako poznavao, mi smo njega koristili kako nam je bolje odgovaralo. A on je dobar bio i kao Jugoslaven i kao ’’Talijan’’. Tako smo Pikola odredili da pojača talijansku grupu. Od Jugoslovena smo ušli u Odbor drug Miljko i ja, a na čelo Odbora je došao Irac Pat Clancy, borben radnik i veoma vatren govornik.

Sazvali smo masovni zbor svih radnika, i to na trgu usred grada. Osim sjekača došlo je i mnogo farmera, s namjerom da osujete rad. Nasred trga je bio postavljen kamion, a na njemu su se vijorila australska i crvena zastava. U radno predsjedništvo su birana petorica. Mene su odredili da otvorim zbor i da predstavim glavnog govornika Clancyja.

Kad sam počeo govoriti (a mogli su me poznati i po licu) zaključili su odmah da sam stranac, pa je odjednom odjeknulo (bar iz desetak grla):’’Zašto ne ideš u Moskvu, krvavi kopilane?’’ To me je malo zbunilo, ali sam ipak rekao onoliko koliko je trebalo, a zatim sam predao riječ glavnom govorniku. Clancy je odlično govorio. I njega su često pozdravljali istim pozdravom kao i mene prije toga, dodajući često i ’’krvavi irski kopilane’’.

Medjutim najveći aplauz dobio je Talijan Carmangolo (Karmanjolo), anarhistički, ali i štrajkaški veoma raspoložen. Poslije njegova govora i prijedloga za štrajk, osjetili smo da smo uspjeli. Velika većina se, dizanjem ruku, odlučila za taj prijedlog. Odlučeno je, ne samo da prestanemo sjeći, nego da i ona trska koja je već posiječena ostane da gnjije na zemlji, sve dok se ne udovolji našim zahtjevima. Sad je izabran stalan Odbor od petnaest drugova. Medjutim, nekoliko Talijana koji nijesu bili birani, izrazili su želju da udju u Odbor, pa su prihvaćeni i oni, uz povike:’’Svi smo mi Odbor’’.

Svejsni smo bili teškog zadatka kojeg smo se prihvatili. Očekivali smo pojavu štrajkolomaca. I, upravo prvu večer nakon zbora, kad je Odbor bio na zasjedanju, upao je u prostoriju jedan drug, Talijan, i rekao nam da tu, u blizini, grupa Talijana tovari trsku po mjesečini. Odlučili smo da ih svakako spriječimo u tom prljavom poslu. Sjekača i farmera koji su im pomagali, bilo je ukupno dvanaest, a nas je na sastanku bilo preko dvadeset. Otišlo nas je petnaest, zgrabili smo ko je šta mogao, ali najviše je bilo toljaga.

Usput smo bili kategorični: ako ne prestanu raditi, spriječit ćemo ih silom. Da bismo ih što bolje zbunili, izabrali smo taktiku napada sa četiri strane vikom i najpogrdnijim psovkama koje se inače upućuju štrajkolomcima. Razbježali su se glavom bez obzira. Natovareno je bilo oko pedeset tona. Oni su se dosta namučili dok su to natovarili, ali nama nije bilo teško rastovariti. Skinuli smo lance sa svakog vagona i prevrnuli ih sa tračnica.

Poslije te prve akcije i pobjede, vratili smo se u klupske prostorije i nastavili vijećanje. Tamo smo našli mnoge od onih dobrovoljnih članova Odbora koji su voljni da nam pomognu. Doznali smo da je te večeri radilo oko dvadeset grupa: šest australskih, dvije finske, a ostalo su bili Talijani. Odlučeno je da se dvadeset i pet drugova podijeli u pet grupa i da se sutradan razidjemo i podjemo u pet raznih predjela i pokušamo uvjeriti štrajkolomce da obustave posao.

Clancy, Pikolo i ja, odlučili smo da idemo zajedno, tamo gdje su mješovite grupe. S nama su išla i dva Talijana. U odredjenom rejonu kamo smo išli, već je došlo do krvavog obračuna izmedju samih Talijana. Čak je bilo izbodenih noževima ili čavlima. Naši talijanski drugovi su takodjer prisilili i jednu grupu Australaca da obustavi rad. Budući da smo vidjeli da je tamo sve pod kontrolom naših drugova, rekli smo šoferu da nas najprije vozi u fabriku šećera, da vidimo kakva je tamo situacija. Prelazeći preko pruge, osjetili smo zvuk dolazećeg voza. I, zaista evo ga. Vuče velik broj natovarenih vagoneta.

Odmah smo napravili živu barikadu nasred tračnica. Voz se je zaustavio na nekoliko metara ispred nas. Nastala je svadja izmedju vozovodje i ložača. Vozovodja je počeo da se dere na nas i da traži da mu oslobodimo put, a drugi je počeo da psuje svog kolegu. Na kraju su nas oni sami upitali da ih savjetujemo što da rade. Poslušali su nas da otkače lokomotivu i odvezu je u fabriku, a vagonete sa trskom da ostave tu. Kad smo ostali sami, otkačili smo lance na vagonetima i jedan po jedan prevrnuli niz brijeg.

Dok smo mi to radili, jedan od obližnjih farmera je telefonirao policiji i, upravo kad smo već bili okončali naš posao, opazili smo policijska kola. Da nas ne bi uhvatili i strpali u zatvor, mi smo odmah uskočili u svoja kola i dali se u bijeg. Medjutim, policijski šofer je bio brži od našega. Vidjevši da ne možemo pobjeći, zaustavili smo kola, šoferu rekli da vozi u grad, a mi smo otrčali jedan preko drugoga, kroz šumu, kuda za nama ne mogu ni policijska kola.

Medjutim, i policajci su izišli iz svojih kola i dali se u potjeru za nama. Bježali smo svom snagom. Vodio nas je Clancy, ali smo stalno bili na okupu. Koliko god smo i mi bili brzi, policajci su bili brži i sve su nam bliže za petama. Odjednom se nadjosmo pred nekom prostranom baruštinom, obraslom lopurima i žukom. Iako nije znao koliko je duboka, Clancy je bez oklijevanja skočio u vodu, a mi svi za njim. Negdje kroz blato do koljena, a negdje plivajući, odmakli smo dosta daleko, dok su se policajsci dogovarali, da li da i oni skaču u močvaru ili ne. Odjednom smo osjetili revolverske pucnje iznad naših glava. Kako smo bili svjesni da ne pucaju da nas ubiju, već samo da nas zaplaše, mi smo te pucnje shvatili kao njihovu odluku da ne skaču u vodu za nama.

Na drugoj strani močvare, Carmangolo je imao jednog svog prijatelja, farmera, i pravo nas je poveo k njemu. Tu smo se oprali, dobro najeli i prespavali jednu noć, a onda produžili u grad. Drugovi su nam čestitali na našem pothvatu, jer šofer im je već ispričao ono najglavnije. Policija je takodjer kasnije doznala ko su bili njeni bjegunci, ali štrajk se je već bio razvio u takvu nepobjedivu silu, da su oni zaboravili na nas, zaokupljeni mnogo opsežnijim planom u toj velikoj borbi.

Na našoj strani je bilo najutjecajnije medicinsko javno mišljenje. Čak je i sam ministar zdravlja države Queenslanda, Sir Dr. Cilento, dao izjavu da je lakše nadoknaditi štetu farmerima za izgubljeno lišće nego izgubiti koju stotinu mladih života. Poslije tri nedjelje farmeri su popustili. Štrajk je završio potpunim našim uspjehom.

--------------------------------

Iduće sezone, da nam je bio ’’bog otac’’, ne bise ni jedan od nas mogao zaposliti u toj okolini. Nije bilo farmera  koji bi dozvolio da stupimo na njegovo zemljište. Ali, opet smo se snašli: Neki Korčulanin u Cairnesu, koji su potpisali ugovore s pojedinim farmerima, pokupili su i nas ’’crvendaće’’ iz Inghama i, neko jednog neko drugog, sve nas zaposlili. Tu su nam mnogo pomogli drugovi Pavle Salečić, Andrija Franić, Frane Banićević, Vice Šalinović, Ivan Kunjašić i Ante Tomašić Barbaca. Oni su nas zaposlili na ovaj način: u grupama koje su prijavljene farmerima za sječu trske, oni su umetnuli po jednoga ili dvojicu ljudi koji su potpisali da će sjeći, a u stvari neće, nego će se kasnije ’’razboljeti’’ i ustupiti mjesto nekome od nas. Te godine, kao i prethodne, pojavila se je ista bolest i uzela još veći mah, tako da je zahvatila gotovo sve rejone šećerne trske. Odmah je postavljen zahtjev farmerima za paljenje trske, pod istim uslovima koji su lani dobijeni u Inghamu. Farmeri su odbili. Štrajk je sad ponovo obuhvatio čitavu industriju. U znak solidarnosti, ovoga puta su štrajkovali i fabrički radnici. Oni su odbili da melju čak i onu trsku koja se je našla na lageru.

Naših je u odboru gotovo više nego što bi nas proporcionalno trebalo biti. Medjutim, sad smo svi svrstani u ’’borbene radnike šećerne industrije’’, a ne kao u Inghamu u ’’crvene Jugoslavene’’. Ali, iako su naši ljudi bili okvalifikovani kao najnapredniji dio australske radničke klase, obrukale su nas dvije grupe naših zemljaka – štrajkolomaca. Neću im spominjati imena, jer naši ljudi su veoma osjetljivi, tim prije što su neki od njih danas veliki patrioti naše zemlje.

Da bismo tu bruku što nas je tištila otklonuli, odlučili smo nas nekolicina drugova da ih posjetimo. U grupi smo bili Ivan Kunjašić, Pavle Salečić, Dujo Jelavić i ja. Zaprijetili smo im da ćemo ih, ako ne prestanu raditi, otrovati kao što trujemo miševe, a da niko neće znati ko ih je otrovao. Bez ikakvog otpora, oni su postidjeni otišliu baraku. Tamo su ih opet dočekali poslodavci i naredili im da ako neće raditi, smjesta napuste baraku, a kad se štrajk završi da ne treba da dolaze, jer će oni zaposliti druge.

Sjutradan smo ih ponovo posjetili. Uz njih su bili farmeri i policajci. Nas nije bila briga ni za jedne ni za druge, jer mi vršimo svoj posao, pa smo ih na našem jeziku izgrdili što smo najgore mogli. Počeli su jedan za drugim da bacaju noževe, da najpogrdnije psuju farmera i odlučno su mu rekli da ih više neće natjerati na posao, makar i gladovali.

Štrajk je trajao po prilici kao i onaj u Inghamu prošle godine. Medjutim taj je po obimu bio znatno veći od onog prošlogodišnjeg. Solidarnost je bila na visini. Organizacija takodjer. U svakoj fabrici je bio formiran odbor, a Glavni središnji odbor je rukovodio iz Insfaila. Uspjeh je bio potpun. Čak je u sporazumima s poslodavcima uključena klauzula da svake godine, ako se pojavi slična bolest, važe isti uslovi koji su postignuti štrajkom.

Naši ljudi su se za cijelo vrijeme te borbe izvanredno držali. Isticani su kao primjer drugima, pa nam je upravo stoga bilo još teže žto su nas oni mali izuzeci, o kojima sam govorio, pokušali obrukati. Medjutim, to je gotovo ostalo nezapaženo. Tako je poznata proleterska književnica Jean Devanny (Džin Devani) u svojoj knjizi ’’Sugar Heaven’’ (Šećerni raj), što ju je napisala povodom tih štrajkova, kao glavnog junaka svoga romana istakla Kostovića, izmišljeno ime koje je trebalo da znači ’’jugoslavenski ratnik’’. O tome Kostoviću ona kaže da je internacionalista, klasno svjestan, dobar radnik, dobar drug, druželjubiv, savremen, veseo, omiljen u društvu, čovjek koji s pjesmom i smijehom osvaja, vodi borbu i druge vodi u borbu.