Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

SAVEZ JUGOSLAVENSKIH ISELJENIKA

Iako smo od prve konferencije, koja je održana 1932. god.,donekle izašli iz skučenosti rada, još se nije osjetila ona masovnost, što smo je željeli i koja nam je bila potrebna. Tek na drugoj konferenciji, održanoj 1934. godine, postignut je uspjeh za koji mozemo reći da je bio prava prekrenica u životu naših iseljenika. Ta konferencija je bila i po zastuplenosti mnogo šira. Na nju su došli delegati iz svih krajeva Australije. Iz Queenslanda su, na primjer, bila četvorica: drugovi Marko Jelavić i Frane Banićević iz Cairnesa i Toni Alfirev i ja iz Inisfaila. Možda je potrebno naglasiti da je svaki delegat plaćao sam svoje putne troškove, a o dnevnicama da i ne govorimo.

Konferenciju smo održali u jednoj tamnoj suterenskoj prostoriji. Budući da nam je rečeno da ćemo tamo ostati cio dan, ponijeli smo sa sobom suvu hranu. Dolazili smo u grupama na odredjeno mjesto, odakle nas je neko od drugova odveo tamo gdje se održava konferencija.

Tamo smo se prvi put upoznali s drugovima Petrićem i Šantrićem, s kojima smo se do tada samo dopisivali. Susret je bio srdačan, ali konspiracija je bila prevelika i bez ikakve potrebe. Posjedali smo na drvene dugačke klupe, pa se je prema tome vidjelo koliki smo komfor uživali. Kad je izabrano radno predsjedništvo, drug Petrić je držao vrloiscrpan i dobar referat, a onda je nastala živa diskusija.

Sam drug Petrić, a naročito diskutanti, isticali su da nam je potrebna reorganizacija i novi stil rada. Svi smo mi navodili primjere, kako još ima drugova koji se ne mogu saglasiti da pristupimo masovnom organizovanju naših iseljenika, već samo da u naše redove primamo one ’’birane’’. Najzapaženije izlaganje bilo je ono druga Ivana Kosovića, delegata iz Zapadne Australije. On nas je sve ugodno iznenadio svojim blagim, nenametljivim, ali inteligentnim govorom.

Na kraju dvodnevnog reda, konferencija je donijela jednoglasnu odluku da se potpuno izidje iz ilegalnosti i radi na širokoj nacionalnoj osnovi, kako bismo okupili većinu naših iseljenika i mobilisali ih za pomoć drugovima u domovini, a isto tako i u borbi za bolje uslove radničke klase zemlje u kojoj živimo.

Naziv naše organizacije bit će Savez jugoslavenskih iseljenika u Australiji, a sve dosadašnje organizacije ili grupe koje su funkcionisale širom Australije, biće ujedinjene u taj savez, kao jugoslovensko-prosvjetni klubovi. Pošto je izraženo priznanje drugovima Petriću i Šantriću, izabran je novi Glavni odbor. Za predsjednika je izabran drug Josip Katavić (koji je nešto prije toga bio prešao u Sydney), a za sekretara mladi Ivan Kosović (vidi napomenu na kraju teksta).

Rad konferencije je trajao dva dana. Prvog dana poslije podne doživjeli smo ugodno iznenadjenje. Našu konferenciju je posjetio poznati književnik Egon Erwin Kisch (Kiš). On se u to doba nalazio u Australiji u svojstvu delegata za Antiratni kongres u Melbournu. Medjutim, vlasti nijesu htjele da mu dozvole da se  iskrca, pa je Kisch skočio s broda na tvrdi pločnik i slomio nogu. Tako je u Australiji ostao znatno duže nego što je bio planirao. Pričao nam je mnogo interesantnih stvari i toliko je bio duhovit da je ostavio velik utisak na sve nas.

Odmah nakon povratka delegata u svoja mjesta, počelo se užurbano raditi na proširenju rada u našim dotadašnjim grupama i klubovima. Istodobno je u mnogim mjestima počela i priprema za izgradnju vlastitih prostorija, u kojim bi se nesmetano odvijala kulturno-prosvjetna djelatnost.

Idejnu povezanost s pokretom u domovini najbolje ilustruju imena koja su iseljenici davali svojim klubovima, a to su: ’’Djaković’’, ’’Oreški’’, ’’Marganović’’, ’’Dabeljak’’, ’’Vidas’’, ’’Ljubičić’’ itd. Kao dalji dokaz kako su iseljenici pratili svaki značajniji dogadjaj u zemlji, može nam poslužiti i nekoliko klubova koji su kasnije osnovani. Tako je, na primjer, jedan klub dobio ime ’’Belveder’’, posvećen borbi crnogorskog naroda kod Cetinja u junu 1936. godine, a već druga dva kluba što su osnovani u toku rata dobili su imena ’’Biokovo’’ i ’’Orjen’’.

Nekoliko slijedćih godina prošlo je u intenzivnom radu i na uspostavljanju tješnjih veza s našim iseljeničkim organizacijama u SAD, Kanadi, Belgiji i Francuskoj i na još većem učvršćenju veza s drugovima u domovini.

U to su vrijeme stizale strašne vijesti iz starog kraja: o štrajku gladju političkih zatvorenika, o pobuni robijaša u Mitrovici i Lepoglavi, o pogibiji studenta Mirka Srzentića, a nešto kasnije i Žarka Marinovića.

Upravo je povodom tih dogadjajado iseljenika dospjela slika s likom Mirka Srzentića, kojom su iseljenici raskrinkavali zloglasni režim u Jugoslaviji. Tada smo mi iseljenici dobili i Apel od strane CK KPJ u kome se izmedju ostalog kaže:

’’U ime čovječanstva i solidarnosti sa žrtvama vojnofašistićkog diktatorskog režima, apelujemo na vas, da povećate najširu masovnu akciju za odbranu revolucionarne studentske omladine u zemljama Jugoslavije. Dužnost je svih borbenih i naprednih elemenata u cijelom svijetu, da dignu gromki protest protiv nasilja i ubijanja koje vrši krvavi Jeftićev režim nad studentskom omladinom, nad radničkom klasom i radnim masama u zemljama Jugoslavije’’.

U Parizu je u to doba formiran Medjunarodni komitet za amnestiju političkih zatvorenika u Jugoslaviji, u koji su ušli poznati francuski pisci Roman Rolland, Henri Barbusse, Andre Malraux i drugi. Taj komitet je dobijao veliku pomoć od takozvanih patronata, koji su organizovani u svim zemljama gdje žive naši iseljenici i bili povezani sa Centralnim odborom patronata u Parizu. Taj je opet koordinirao rad svih naprednih iseljeničkih organizacija širom svijeta i putem Medjunarodne crvene pomoći slao iseljeničke doznake u domovinu. Patronati su imali svoje posebne listove i biltene. Centralni organ patronata u Parizu zvao se ’’Protiv Glavnjače’’, onaj u SAD ’’Pomoć u borbi’’, u Australiji ’’Glavnjača’’ itd. U  Australiji su ogranci patronata postojali svuda paralelno uz ogranke, odnosno klubove Saveza jugoslavenskih iseljenika.

No znatno važnija je bila moralno-politička pomoć koju su iseljenici preko tih patronata pružali drugovima u domovini. Jak pritisak je vršen na beogradsku vladu koordiniranim slanjem protestnih telegrama iz svih krajeva svijeta. Jer preko naših patronata smo mobilisali i mnoge ugledne napredne ličnosti dotičnih zemalja, da i oni dignu glas protesta protiv nasilja i terora u Jugoslaviji. Zahvaljujući upornoj borbi patronata, jedna medjunarodna komisija je tih dana posjetila Jugoslaviju. Na osnovi njenih nalaza, Barbuse je napisao knjigu ’’Bijeli teror na Balkanu’’.

Napomena:

Drug Ivan Kosović, rodjen je 1912. godine u Zaostrogu, Makarsko primorje. On je došao s majkom ocu u Australiju kad mu je bilo dvanaest godina. Školu je učio na engleskom jeziku, pa je engleski govorio isto tako dobro kao i maternji jezik. Jedno vrijeme je radio u nekoj ciglani i tamo se istakao kao vrlo napredan omladinac. Otada se on intelektualno tako brzo uzdizao, da je postao vrlo cijenjena ličnost, ne samo medju našim iseljenicima nego i u australskom javnom životu. Na kraju, bio je i prvi konzul nove Jugoslavije u Australiji.