Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

ŽIVOT U NOVOJ  SREDINI

Posao sam dobio dosta brzo. Uvijek sam smatrao da su samo nesretnici osudjeni da budu rudari, naročito kad sam vidio što se dogadja s njima u Broken Hillu i kakvi (kao dimnjačari) izlaze ispod zemlje. Ali, što sam mogao? Mora se raditi. Sad još prije i više kad je tu i porodica o kojoj moram brinuti. Medjutim kad sam počeo da radim, kad sam se donekle navikao na posao, zaključio sam da mi je to najlakši posao koji sam ikad radio u Australiji, a naročito ako ga usporedim sa sječenjem šećerne trske.

U medjuvremenu povezao sam se s drugovima, kako sa onima u Slavenskom progresivnom društvu, koje tu ima i svoje prostorije, tako i sa sindikatom. Kad sam sredio svoje bilješke s puta u domovini, poslao sam to drugovima u Glavnom odboru, a oni su ga objavili kao posebnu brošuru, pod naslovom ’’Devet mjeseci u Jugoslaviji’’. Ona je dobro primljena kod naših iseljenika, jer ih je upoznala sa ondašnjim političkim i ekonomskim prilikama u našoj zemlji, a njezin sadržaj je, u odlomcima, bio preštampan i u nekim našim iseljeničkim listovima u Americi.

U čitaonici Društva sam našao sve brojeve ’’Napretka’’, pa me je interesovalo da vidim što se je najvažnije dogadjalo medju iseljenicima za vrijeme dok sam ja bio odsutan:

U aprilu je održan masovni zbor protiv Jugoslavensko-talijanskog pakta. Takvi protestni zborovi su održavani širom Australije. U njima je zahtijevano da se poništi ugovor s fašističkom Italijom, a ide primjerom Francuske i Čehoslovačke u saradnji sa Sovjetskim Savezom, u borbi za mir i protiv rata.

U čast Prvog maja, naši napredni iseljenici u Broken Hillu su otvorili novo sagradjeni dom. Predsjednik kluba ’’Napredak’’ i doma je drug Anton Ravlić, a sekretar Ivan Viskić.

U oktobru je Glavni odbor Saveza objavio Proglas iseljenicima u kome se kaže:

’’Sazivajte protestne zborove širom Australije i Novog Zelanda i dignite svoj moćni glas protiv pokolja političkih zatvorenika u Jugoslaviji. Šaljite protestne depeše i rezolucije beogradskim nasilnicima i zahtijevajte da se politički zatvorenici izvedu pred redovne sudove. Tražite da se strogo kazne zločinci koji ubijaju bez suda i tražite njihovo hapšenje’’.

Istodobno je citiran jedan odlomak iz londonskog ’’Daily Heralda’’, koji je u članku pod naslovom ’’Jugoslavija zemlja nasilja i zvjerskih mučenja’’, donio potresnu priču o režimu u Jugoslaviji. Taj članak je izazvao žive komentare u australskoj i novozelandskoj štampi. Tako je, na primjer, list ’’Standard’’, organ tada vladajuće stranke (Labor partije) u Novom Zelandu, povodom tog članka, nazvao Hitlerove metode mučenja ’’amaterizmom’’, ako se usporede sa onim što rade Stojadinović i Korošec u Jugoslaviji, a u velikoj dvorani Mančester Unity, održan je protestni zbor kome je predsjedavao Ivan Radić, a glavni govornik je bio drug Marin Ivičević. Sa zbora je poslata protestna rezolucija beogradskoj vladi.

Inače je u toj, kao i u protekle dvije godine, dosta prostora posvećeno gradjanskom ratu u Španiji i mobilizaciji iseljenika za pomoć našim Špancima. Budući da su bili slabije sreće u pogledu neposrednog djelovanja u toj medjunarodnoj borbi protiv fašizma nego što su to bili njihovi zemljaci koji su u to vrijeme boravili u evropskim zemljama, Kanadi i Sjedinjenim Državama (odakle je u Španiju otišlo 650 boraca, naših iseljenika, a to je polovina svih Jugoslavena koji su se tamo borili), oni su nastojali da se španskim borcima oduže bar na drugi način. Da bih donekle ilustrirao te njihove osjećaje, citirat ću dio jednog uvodnika u ’’Napretku’’ koji glasi:

’’Iako je žalosno što nema nijednog našeg iseljenika iz ove zemlje u Španiji, mi za to ne možemo snositi odgovornost, jer nama je nemoguće da mi u Australiji preuzimamo na sebe odgovornost regrutovanja dobrovoljaca za Španiju. Medjutim, to ne znači da mi nismo svjesni činjenice da je borba za demokratsku Španiju, borba za svjetsku demokraciju i mir u svijetu. Mi vrlo dobro znamo da je upravo zbog toga dužnost radničke klase cijeloga svijeta da svestrano pomogne Španiju. Upravo smo mi, kao Jugoslaveni, stoga i ponosni što se preko hiljadu naših sunarodnjaka bori u toj zemlji. Prema tome, ako ispitamo sve činjenice, možemo dokazati da za taj naš nedostatak što nema naših u Španiji, ne snosimo odgovornost mi, niti nam se može pripisati nemarnost u tom pogledu. Jer moramo imati na umu činjenice da je od sedam miliona stanovnika ove zemlje, tek nešto oko pedeset njih uspjelo doći u Republikansku vojsku u Španiji. A i to su uglavnom bili mornari koji su nekako uspjeli da se provuku kroz sve prepreke kroz koje je čovjek morao proći, da bi iz ove zemlje stigao u Španiju’’.

Uvodničar je ovim, bez dvojbe, ispoljio ogorčenost protiv nekih drugih političkih faktora u toj zemlji koji su, možda, u tom pogledu trebali biti aktivniji, kao što je to bio slučaj, recimo, u Kanadi, jer nisu u pitanju bili samo Jugoslaveni, nego je slično bilo i sa ostalim strancima, kojih je bilo mnogo više nego Jugoslavena u Australiji.

Nije mi namjera da ovim branim kolektivnu ili pojedinačnu slabost, koje je možda i bilo, i koja nas boli, već da istaknem činjenično stanje. Jer, valja napomenuti, bilo je pojedinačnih pokušaja i od strane naših iseljenika iz te zemlje koji su na svoju ruku napustili Australiju, s namjerom da stignu do Španije, ali takvi su najteže mogli dospjeti do pravog mjesta. Naime, ako možda i najodgovorniji rukovodioci našeg Saveza nijesu znali za takve pojedinačne intencije, ’’znali’’ su vrlo dobro pojedini agenti tajne policije, ili oni malobrojni intriganti poput Jure Banovića (koji su ionako stalno provocirali – ’’zašto ne idete u Španiju’’) pa je njihova prljava sjenka takve pratila na svakom koraku otkako su napustili Australiju. Osim toga, i poznata provala početkom marta 1937. godine kod Bara, koja je osujetila 300 dobrovoljaca da ne odu u Španiju, još više je otežala odlazak za Španiju i takvim pojedincima.

Medjutim, i pored ove ’’ispovijedi’’, mogu s ponosom istaći da je naša naseobina u Australiji bila najaktivnija od svih ostalih nacionalnih grupa u toj zemlji, i da je, za nesebično pružanje moralne i materijalne pomoći borcima u Španiji, a naročito našim internacionalcima, često dobijala priznanja i pohvale.

Premda, na žalost, ne raspolaže kompletnom dokumentacijom o svemu onome što su naši iseljenici u zemljama Oceanije radili i postigli u pomoći herojskoj borbi španskog naroda, mogu i iz ovoga što mi je na raspolaganju donekle dokazati da su naši iseljenici za čitavo vrijeme te borbe bili dušom i srecem uz nju. Oni su, na primjer, odmah osnovali Centralni odbor za pomoć Španiji, koji je preko ogranaka Saveza iseljenika ili preko posebnih pododbora vršio sabirne akcije za španske borce širom cijele Australije, i to na razne načine.

U tom pogledu naročito su bili aktivni naši rudari u Broken Hillu te u Boulderu i Calgoorliu, sjekači šećerne trske u sjevernom Queenslandu, vrtlari i vinogradari u Zapadnoj Australiji, te dvije velike metropole – Sydney i Melborune – i okolne naseobine naših iseljenika. Iz podataka koje posjedujem vidljivo je da je, na primjer, samo na jednoj priredbi saveznog ogranka ’’Jedinstvo’’ na Swanu u Zapadnoj Australiji, sakupljeno u Fond za Španiju blizu sto funti.

Kao što smo napomenuli, koristili su se razni vidovi sabirnih akcija, pa je drugom prilikom, takodjer na Swanu, iskorištena i svadba jednog mladog jugoslavenskog para, da se i na njoj sakupi novac za španske borce. Tako smo, prelistavajući neke brojeve ’’Napretka’’, često nailazili na naslove:’’Sa svadbe za španske borce’’, ’’Sa priredbe u Inisfailu za pomoć internacionalcima’’, ’’Priredba za pomoć Španiji’’, ’’Priredba JEDINSTVA za pomoć Španiji’’, ’’Narod Broken Hilla za Španiju’’ i mnoge slične naslove.

Osim pomoći u novcu i osim moralno-političke podrške koju su naši iseljenici pružali borbi španskog naroda preko svojih i u sklopu australskih društveno-političkih organizacija i sindikata, mnogi naši zemljaci su u toku rata preuzeli obavezu da izdržavaju po jedno ili dvoje djece palih boraca na španskom bojištu. Oni su bili takozvani patroni nad pomenutom djecom i potpuno se starali za njihovu egzistenciju.

Glavni organizator i okosnica pružanja pomoći španskim borcima bio je Savez jugoslavenskih iseljenika, ali je veliku ulogu u tome odigrao i ogranak Saveza ’’Napredak’’, koji je pravilno i opširno izvještavao naše zemljake u tom dijelu svijeta o svemu što se dogadja u Španiji. Prelistavajući neke brojeve tog lista, nabrojao sam u njima preko osamdeset članaka i osvrta, uključujući i desetak vrlo opširnih i informativnih uvodnika, preko kojih je glavni urednik lista, drug Kosović, komentarisao dogadjaje u Španiji.

Vezu naših iseljenika i njihovih organizacija u Australiji i jugoslavenskih dobrovoljaca u Španiji ilustruju i neka od pisama na koja smo naišli u pregledanim brojevima ’’Napretka’’.

Tu su izmedju ostalih pisma Mija Bankulina, Ferda Milića, Mija Karoglana, koji izmedju ostalog kažu:’’Čitajući vaš list, koji nam redovno šaljete, ugodno smo iznenadjeni vašom divnom brobom protiv fašizma, borbom kakvu mi borci internacionalnih brigada vodimo ovdje na bojnom polju Španije’’.

U majskom broju je izašlo pismo boraca Druge interncionalne brigade, koji se zahvaljuju na pomoći. Ali najdragcjenije priznanje našim iseljenicima u toj dalekoj zemlji bilo je pismo druga Božidara Maslarića, koji se je iseljenicima u Australiji najprije zahvalio na finansijskoj pomoći, a potom dodao:’’Mi smo znali da su naša braća Hrvati, Slovenci i Srbi iz te zemlje, ako ne fizički, sa duhom i umom tijesno povezani s nama ovdje u Španiji’’.

Kao priznanje za moralnu i materijalnu pomoć koju su naši iseljenici u Australiji nesebično pružali španskim borcima, može se navesti i pismo španjolskog konzula u Australiji, Boezea, u kome se on duboko zahvaljuje na zuzimanju i svestranoj pomoći borbi njegovog naroda. Pošto sam obavio taj dio posla, osvrnut ću se ukratko na opis mjesta u koje sam došao i koje će mi postati nova postojbina:

Prvi čovjek koji je otkrio ’’Zlatno polje’’ bio je istraživač zlata (ili kako su ih zvali ’’prospektori’’) Paddy Hannan. Bilo je to 1893. godine. U znak priznanja za otkriće toga bogatstva, njemu je usred ’’glavnog grada’’, Kalgoorlia, data ulica koja nosi njegovo ime, a osim toga u ulici postoji i njegov spomenik.

Na glas ootkriću zlata, pojurilo je tamo, samo za jednu sedmicu, preko hiljadu i pet stotina ljudi, u grozničavoj potrazi za tim žutim djavolom. Oni su tih prvih dana stvarno često nailazili, i to na samoj površini zemlje, na čiste komadiće zlata. Jedan od onih sretnijih naišao je na veliki komad u vidu potkove, pa je na tom mjestu kasnije otvoreno rudarsko okno, nazvano ’’Golden Horseshoe’’ (Zlatna potkova), koji je danas jedan od najvećih rudnika u tom mjestu. Kasnije je, jedan od ’’prospektora’’ vrhom pijuka otkopao velik komad zlata u obliku orla, koji je bio težak oko šest kilograma. Prodao ga je u Londonu, a u Boulderu je sagradio hotel koji i danas nosi naziv ’’Golden Eagle’’ (Zlatni orao).

Medjutim, strašan je bio život tih pionira ’’zlatne groznice’’. Kalgoorlie i Boulder su udaljeni od Pertha preko 600 kilometara. Tada nije bilo nikakvog puta. Jedino prevozno sredstvo sredstvo bile su kamile, koje su na svojim ledjima donosile ne samo hranu nego i vodu, a to već dosta govori o teškom životu tih prvih ’’prospektora’’. Medju tim prvim tragačima za zlatom po ’’zlatnom polju’’ nalaze se imena i nekoliko naših zemljaka, kao što su Petar Melada, Ante Marinković, Mijat Silić i Ivan Rakić, sve Dalmatinci, koji su možda imali ’’pune šake zlata’’ ali su crkavali od žedji. No, bogatstvo zlata koje jetu otkriveno, stvorilo je i sredstva za život. Inženjer O’Conor je 1902. godine sagradio vodovoddug oko 600 kilometara.Pregradio je rijeku Maudering u blizini Pertha. Tu je napravio akumulaciono jezero, površine oko sedam stotina hektara. Voda se crpe pumpama do rezervoara iznadgrada Kalgoorlia, odakle se cijevima razliva po cijelom ’’zlatnom polju’’ i okolini.

Boulder i Kalgoorlie sutada, u doba moga dolaska tamo, sačinjavali grad koji je imao oko 40.000 stanovnika, od kojih oko hiljadu naših iseljenika. Ta dva grada su povezana tramvajem, a udaljena su jedan od drugog samo tri kilometra, pa u stvari čine jednu cjelinu, iako svaki od njih ima svoju opštinu. Tu s bolnice, škole i sve druge institucije potrebne za normalan život. Oko 80% cjelokupne austraske proizvodnje zlata vadi se iz rudnika te savezne države.

U sklopu tog bogatstva, iako ne u njegovoj raspodjeli, našli su svoju egzistenciju i ti naši iseljenici. Onih predratnih našao sam u životu vrlo malo. Medju njima su mi ostali u sjećanju Luka Poklepović, Jovan Spaić, Čedomir Bušelić, Viktor Kuglika i još neki čijih se imena sad ne mogu sjetiti. Medjutim i ti malobrojni koji su tu boravili pred prvi svjetski rat mogu biti ponosni na svoje patriotsko držanje u toku toga rata, kao i balkanskog. Oni su osnovali (1912. godine) prvu jugoslavensku organizaciju u Australiji – Hrvatsko – slavensko društvo, koje je bilo centar političkog okupljanja nekoliko hiljada naših zemljaka u tom dijelu svijeta uborbi protiv austrougarskog ugnjetavanja.Oni su bili glavni organizatri odlaska stotine dobrovoljaca koji su iz Australije i Novog Zelanda došli na solunski front. Po kazivanju druga Stipe Pećara, jednog od tih dobrovoljaca, samo iz njegovog sela, Zaostroga, otišlo je iz Australije na Solun, deset dobrovoljaca. Dakle, svako poštovanje tim našim starijim iseljenicima.

Medjutim, najveći broj naših ljudi u tom mjestu, kao i u cijeloj Australiji, došao je neposredno poslije prog svjetskog rata i izmedju dva rata. Tako je i Hrvatsko-slavensko društvo pojačano novim snagama i dobilo novi zadatak da, u sklopu Saveza jugoslavenskih iseljenika, radi medju iseljenicima na svom području. Društvo je u tome postizalo znatne rezultate.

Dogadjaji oko Čehoslovačke mnogo su uzbudili našeiseljenike. Raspoloženje je najbolje ispoljeno masovnim prijavljivanjem dobrovoljaca koji su bili spremni da idu, da se bore za slobodu te zemlje, ne samo što je ona bratska i slavenska nego što je žrtva fašističke agresije.

Da bi se skrenula pažnja na ozbiljnost situacije i na opasnost koja prijeti od hitlerizma, u ’’Napretku’’ je o tome izašao opširan članak pod naslovom ’’Poslije Čehoslovačke – Jugoslavija’’ (okt. 1938.).

Istog mjeseca je stigla vijest o  hapšenju druga Augusta Cesarca, pa je jedna deputacija sastavljena od drugova M.Radonića, Š.Novaka, P.Huljića i G.Ukića posjetila konzula Marića i uručila mu kopiju protesta koji je upućen njegovoj vladi.

U takvoj situaciji, drugi konzul Mikuličić, čije su područje bile istočne savezne države, posjetio je Broken Hill i sazvao masovni zbor, na kome će pokušati da odbrani svoju vladu od naprednih iseljenika. Svoj dolazak i zbor je oglasio u lokalnom listu ’’Barrier Daily Truth’’. Predstavljajući ga prisutnima, drug Stipe Alagić je naglasio kako je konzulova želja da mu se ne postavljaju politička pitanja, ali to mu nije pomoglo. Zbor je pretvoren protiv njega  i njegove vlade. Izglasana je rezolucija kojom se traži oslobadjanje svih političkih zatvorenika u Jugoslaviji. Rezultat i tok toga zbora objavljen je i u lokalnoj štampi, ali je o tome najopširnije pisao naš list ’’Napredak’’. Tako bi konzul bio najsretniji da se uopšte nije ni pojavljivao u tom gradu i izlazio pred lice naših borbenih rudara.

Pošto je Hitler potpuno progutao Čehoslovačku, a Mussolini Albaniju, zabrinutost iseljenika je bila iz dana u dan sve veća. U to doba ’’Napredak’’ je donio proglas beogradskih studenata, u kome se kaže da je raskid Sporazuma Cvetković – Maček priprema za rasparčavanje Jugoslavije, kako bi je Osovina lakše okupirala poput Čehoslovačke i ističe da ’’svakom iskrenom rodoljubu, svakom poštenom gradjaninu treba da bude jasno, da se Jugoslavija može braniti samo onda ako u njoj budu zadovoljni i ravnopravni svi narodi koji je nastanjuju’’.

Ubrzo iza toga (avgust 1939), ’’Napredak’’ objavljuje Apel KPJ iseljenicima, preštampan iz ’’Proletera’’ u kome onaj dio koji se tiče iseljenika glasi:’’ Zato je svaka vaša pomoć, kako materijalna, tako i moralna (kampanje, protesti, izjave solidarnosti), koju budete pružali našoj Partiji, pomoć vašima u starom kraju i vama samima... To je pomoć da Jugoslavija, tako važna u medjunarodnim odnosima, postane faktor mira i slobode, da se svrsta u red onih demokratskih i miroljubivih država, u kojima ste i vi našli utočište. Snaga tih država u borbi za mir i demokraciju, izgubila bi mnogo, ako bi Jugoslavija potpala pod upliv, ili čak i pod jaram potpaljivača rata – njemačkog i talijanskog imperijalizma. Na posao za materijalnu i moralnu pomoć Komunističkoj partiji Jugoslavije!

Za pomoć vašem starom kraju u borbi za slobodu, nezavisnost i sretniji život u slobodnoj Jugoslaviji slobodnih naroda!’’

Tako završava taj apel Partije, i to su najvažniji momenti koji su se odigravali u našem političkom životu tih nekoliko prvih godina moga ponovnog života u Australiji, odnosno nakon mog povratka iz domovine.