Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

PRVI PUT U VLASTITOJ KUĆI

Prošlo je osamnaest mjeseci otkako sam postao rudar, kopajući zlato ispod zemlje. Budući da sam već naviknut na veoma teške poslove po šumama, na plantažama šećerne trske u Queenslandu, na putevima, kamenolomima i po raznim farmama, taj posao mi se čini mnogo lakšim nego što sam ga ranije zamišljao. Opasnosti, doduše, ima, ali na kojemu poslu je nema. Često se dogodi da nekog kolegu, rudara, priklopi kakva gromada kamena, ili da neko pogine od eksploziva, ali ima ljudi koji poginu i vlastitom nepažnjom i onda kada se najmanje nadaju da će poginuti. Kao primjer jedne ’’nepažnje’’ kojoj je mogao nasjesti svaki od nas, navest ću slučaj našeg zemljaka Ilije Martinovića u rudniku Gwalia (Golea). Taj mladi i snažni čovjek izgubio je život na veoma neobičan način: dok je doručkovao s drugovima pod zemljom, objesio je karbitnu lampu o električni kabel iznad glave, dotakao na dotrajali dio, dodirnuo lampom golu žicu i na mjestu ostao mrtav.

No sve u svemu, i pored takvih tragičnih dogadjaja, zadovoljan sam poslom, a, što je još važnije, i zdravstvenim stanjem. Suva klima u toj oazi usred pustinje, prija mi odlično. Postepeno skidam s ledja i ponešto duga,  iako to još ide sporo, jer nešto odužim, pa se opet zadužim. Takve su, obično, prve godine iseljeničkog života, ne samo moje nego svih nas kad u tudjini počinjemo život nanovo. Naime, kad sam stigao u Boulder City, smjestio sam se kod mog zemljaka i prijatelja Pavla Vukmanovića. On i njegova supruga Dora su nas zaista drugarski i bratski primili u svoju kuću, i to besplatno. Ali, to nije bilo rješenje, i to nije moglo trajati neograničeno. Prvo zbog toga što sam bio svjestan činjenice da im time uskračujem njihov komoditet u vlastitoj kući, a drugo, što sam i ja volio i želio da imam svoj komoditet. Prema tome, kad sam se, opet uz Pavlovu pomoć, zaposlio, unajmio sam jedan mali stančić kod druga Filipa Radunovića, koji se je nalazio tu, u rudarskom naselju. Iako mi kod Filipa kirija nije bila skupa, stalno sam želio da i ja s porodicom imam vlastiti krov nad glavom.

Velika je sreća za naše ljude u iseljeništvu što su veoma solidarni i što se uzajamno mnogo pomažu. Upravo ta činjenica je mnogima omogućila da se održe. Tako su i meni, ovom prilikom, mnogo pomogli moji uži zemljaci Pavle Vukmanović i Pavle Bošković. Predložili su mi da kupim jednu kućicu tu u komšiluku, posudili mi pare, i tako sam, prvi put u životu, postao kućevlasnik.

Ta kućica, montažna i na stupovima, kakve su obično bile i ostale kućice u tom rudarskom predgradju Bouldera, sastojala se od dvije sobice i kuhinje. Kasnije sam je nešto proširio i napravio je pristojnu za stanovanje. Dvorišta sam ogradio onoliko koliko mi je bilo potrebno, a kako je zemljište pripadalo kompaniji za koju sam radio, koristio sam ga besplatno, a opštini sam plaćao neki simboličan doprinos samo za komunalije.

Kao i svaki drugi posjednik, i ja sam dobio volju da kuću i prostor oko nje uredim najbolje što mogu. Tako sam čitavo slobodno vrijeme stalno koristio da ponešto radim u dvorištu. Posadio sam pomorandže, limune, smokve i lozu, a oko kuće cvijeće i ruže  svih boja. Ispred samog ulaza sam posijao takozvanu ’’englesku’’ travu, koja, kad se redovno kosi, postane meka kao dušek, pa se koristi za noćno ležanje, kad koji put nastupe paklene vrućine. U tom ogromnom dvorištu bilo je dosta prostora i za uzgajanje raznog povrća, pa smo i to obilato iskorišćavali. Pošto je vode bilo dosta, a nije bila odviše ni skupa, u bašti je raslo sve brzo i bujno i sve se oko kuće zelenjelo, te je izgledalo kao da se nalazim u nekom tropskom kraju, a ne tu, na tom suvom tlu ’’Zlatnog polja’’, gdje kiše koji put ne padaju za više od pola godine.

Sve u svemu, sad život teče bolje i udobnije nego što sam pretpostavljao da će teći. A i raspoloženje je poraslo. Sredinom 1938. godine dobio sam nasljednika, kojemu sam (što nije običaj kod Crnogoraca) dao i moje ime, a potkraj slijedeće godine Luka ’’junior’’ je dobio i sestru, čije ime takodjer počinje kao njegovo – Lucija.

Medjutim, ratni vrtlog, u koji je Australija već ušla, a i moj položaj i mnogih naših iseljenika u njemu, ubrzo mijenja i moje raspoloženje i moju spokojnost. No, o tome, kako sam prošao u ratu i kako sam i zašto, zahvaljujući opet tom ratu, iz kojeg je iznikla i nova Jugoslavija, zajedno s mnogim našim iseljenicima u Australiji, prodao kuću i moju omiljenu baštu i došao u rodjenu  domovinu, biće riječi u narednim poglavljima i pri kraju ove knjige.