Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

ZLOČIN PERA RAIČEVIĆA

Medju onima koji su htjeli da idu u rat preko mora, nalazio se i Pero Raičević, rodjen u selu Bukoviku, kod Virpazara. Taj tihi, povučeni čovjek, koji je do tada bio primjer poštenja i karaktera i koji je izgledao toliko dobroćudan, i bio jedan od onih ljudi za koje se je moglo reći da ne bi ’’ni mrava zgazio’’, odjednom je postao velik zločinac. U Australske prekomorske odrede nije primljen zbog toga što je bio prešao četrdeset godina starosti. To je na njega toliko djelovalo, da se je odjednom potpuno izmijenio. Prestao je raditi. Počeo je nekontrolisano trošiti onu crkavicu koju je do tada bio zaštedio. Uopšte se je ponašao kao da to nije onaj Pero kojega smo ranije poznavali. Pušio je cigaretu za cigaretom, počeo je da pije, iako je ranije vrlo malo pio. Stalno je pričao o nekakvim snovima, kako ’’bije boj s Njemcima’’, kako ih je mnogo pobio. Onda je pričao i takve priče, kako je lijepo kad u novinama piše o ’’junaštvu pojedinog čovjeka’’ i kako je ’’lijepo ako se za čovjeka i po zlu čuje’’ itd. Sve u svemu, prikazivao se je kao čovjek koji je htjeo da ubija, il da sam sebi dokrajči život.

A Pero je u stvari ubrzo učinio i jedno i drugo.

Drugog februara 1942. godine, bio sam, ujutro rano teško šokiran kad sam u novinama pročitao strašnu vijest, donesenu na glavnoj stranici,masnim slovima, koja glasi:

’’Jedan od najstrašnijih zločina u istoriji Zapadne Australije dogodio se juče u Boulderu.Od eksplozije bombe koja je raznijela u paramparčad kuću M.Kujundžića u Milton Streetu, našlo je smrt petnaest ljudi, a isto toliki broj teško povrijedjenih leži u bolnicama u Boulderu i Kalgoorliu. U medjuvremenu, čovjek za kojega se pretpostavlja da je počinio taj zločin, nadjen je takodjer raskomadan eksplozijom na boulderskom groblju. Jedino donji dio njegova tijela je donekle bio ostao cijel, pa ga se prema tome dosad nije moglo identifikovati. Medjutim, saznaje se da se neki predmeti iz njegovih džepova nalaze u rukama istražnih organa, pa će to, nadamo se, pomoći da se objasni misterija tog teškog zločina’’.

Pošto je u novinama detaljno pisalo o strašnoj eksplozijikoja ne samo što je uništila dotičnu kuću nego razbila prozore na mnogim obližnjim kućama, a kako je medju poginulima i ranjenima bilo dosta mojih prijatelja, zamolio sam pretpostavljenog starješinu da mi odobri dva dana odsustva. Našao sam na dobro razumijevanje i dobio ne dva, nego pet dana dopusta.

Prije nego što sam svratio kući (koja se nalazila tu u neposrednoj blizini eksplozije), otišao sam da vidim taj stravični prizor. Od kuće Marina Kujundžića, ostao je samo jedan ćošak s malom sobicom, u kojoj je spavala domaćica s djetetom, i koji su, pukim slučajem, jedini ostali bez nekih težih ozljeda. Ostali dio kuće je iz temelja raznešen, a komadi lima i drugih otpadaka, razbacani po okolnim ulicama i dvorištima.

Evo priče, koju sam čuo, kako se je zapravo pripremao i odigrao taj teški zločin:

Kao što sam već rekao, Pero je u poslednje vrijeme bio smušen i deprimiran, a istodobno je pripremao planove za koje nije niko drugi znao osim njega. Iz rudnika u kome je prethodno radio, iznio je znatne količine eksploziva i kapisli. Ko zna kakve je sve planove imao u glavi. Medjutim, kad je već odlučio da izvrši samoubistvo, lakše će mu to biti učinti ako prije toga pobije svoje najbolje prijatelje. Stoga je on čekao priliku da se ti njegovi prijatelji, ili bar većina njih, okupe za kartaškim stolom u kući Kujundžića u kojoj su se naši zemljaci često sastajali da popiju čašicu, ali i da zaigraju poker ili maus, a domaćin je, od svakog ’’turnusa’’ koji je ponekad bio i obilat, ubirao takozvani ’’piks’’, i na taj način zaradjivao dobre pare.

Tragične noći na okupu je bilo oko trideset ljudi, uglavnom Jugoslavena, a najviše Perovih prijatelja. I sam Pero je bio jedan od ’’posmatrača’’ igre. Odjednom se je pozdravio s prijateljima, zaželio im ’’laku noć’’ i izišao napolje. U medjuvremenu je bio pripremio eksploziv, pa mu je samo preostalo da se po mraku uvuče ispod kuće, koja je, kao uostalom i sve druge porodične kuće u tom mjestu, sagradjena na niskim drvenim stupovima. Tu je on smjestio eksploziv, potpalio ga i otišao u obližnji Launceston motel, u kome je tada i stanovao.

Upravo kad je odjeknula eksplozija i probudila čitav grad, a da ne govorimo o okolnim kućama, Pero je bio stigao u motel i pripremio drugu ’’bombu’’. Tom eksplozijom, koja je bila nešto slabijeg intenziteta, oštećen je motel, ranjeni njegovi vlasnici, supruzi Remo i Bosiljka Pavlović, a Krsto Kosić po drugi put, jer se je u paničnom strahu upravo bio vratio ranjen u prethodnoj eksploziji.

Zbunjeni jednom i drugom eksplozijom, stanari hotela su počeli da jure hodnicima i da se u čudu pitaju što se to dogadja! Odjednom se, tu u hodniku, Dušan Bošković, mlad i snažan mladić, susreo s poludjelim Raičevićem i, uvjerivši se da je on podmetnuo eksploziv, zgrabio ga za grkljan. Kad je Pero izvadio nož, Dušan ga je pustio i time mu omogućio da se izgubi u pomrčini.

Sve se dogadjalo filmskom brzinom. Pred motelom je čekao taksi koji je Pero već telefonski naručio. Sjeo je u kola i naredio šoferu da vozi pravo na groblje. Šofer se je, doduše, začudio, ’’zašto na groblje, i to po noći’’, ali za dobre pare je vozio onamo kamo mu je naredjeno.

Oko stotinjak metara ispred groblja, Pero je rekao šoferu da ga tu ostavi, platio mu dobar ’’bakšiš’’, pozdravili su se i razišli – šofer natrag, a nepoznati putnik u groblje!

Prema nalazu stručne komisije, a kojoj to nije bilo teško ustanoviti, Pero je, kad je ušao u groblje, potražio najzgodnije mjesto, da se osveti sam sebi. Čvrsto se je privezao za jedno podeblje stablo, a izmedju sebe i stabla smjestio eksploziv, zapalio kapislu i – radosno – čekao da ga raznese u komadiće.

Obje noge su, uglavnom, ostale čitave, dok je gornji dio tijela bio tako raskomadan da nigdje nijesu našli ni djelić glave po kojemu bi ga mogli raspoznati. Bradavica na vratu, jedna zlatna funta i pištolj, koji su nadjeni svaki na svojoj strani, a za koji su njegovi znanci izjavili da su njegovi, bili su jedini sigurni dokaz da je to Pero Raičević. Inače, njegovo tijelo je toliko bilo razbacano i raskomadano po groblju, da su pojedine komadiće nalazili u radijusu od otprilike stotinu metara. Sve je to kasnije sakupljeno i sahranjeno bez ikakvog pogrebnog ceremonijala.

Interesantni su iskazi nekih svjedoka koji su saslušani u tom slučaju, pa ćemo navesti neke od njih onako kako ih je štampa objavila:

Janica Bokan, udata za Mila Bokana, izjavljuje da je Pero često dolazio k njima, jer su njen suprug i brat mu Petar, koji je poginuo u toj tragediji, i počinitelj tog zločina iz istog sela i prijatelji još iz starog kraja. Tragičnog dana, Raičević je došao k njoj i upitao je gdje je Petar? Rekla mu je da je otišao u grad i da ne zna kad će se vratiti. Da bi se uvjerio da ga Janica ne vara, Pero je otišao u Petrovu sobu. Na povratku iz sobe, požalio se da ga boli glava i zatražio aspirin. Po drugi put je upitao gdje je Petar i kad je ponovo dobio odgovor da je otišao u grad, pozdravio se s njom i rekao da ’’ide da ga potraži’’. Na upit da li je ikad primijetila da je Raičević imao kakav zlatan novac i da li ga je ikad čula da prijeti da će nekoga ubiti, svjedokinja je rekla da joj je Pero često pokazivao ’’jednu englesku zlatnu funtu’’, ali da ga nikad nije čula da je ma kome prijetio.

Ante Jukić je tragičnog dana stigao u stan Kujundžića oko osam časova poslije podne. On je izjavio: Tu sam našao veliku grupu ljudi kako kartaju za velikim stolom u trpezariji, a približno toliki broj ih je posmatrao. Ukupno se u kući tada nalazilo izmedju dvadeset i pet i trideset ljudi. Iz radoznalosti da vidim kako će se koji ’’gem’’ završiti, posmatrao sam igru otprilike devedeset minuta. Onda sam, otprilike oko 9.30 časova, otišao u svoju sobu u Launceston motelu, čitao sam do 10 časova a onda otišao na spavanje. Upravo kad sam bio u prvom snu, probudila me je strašna eksplozija, a ubrzo iza toga i druga i treća. Kad je u bunilu ustao i upalio svijetlo, opazio je komade stakla po podu. U hodniku koji je bio neosvijetljen, susreo je Bosiljku Pavlović s bebom na rukama, a u sobi Pera Raičevića plamen. Njega nije bilo u sobi, ali njegov krevet i posteljina su bili u plamenu. Dohvatio je kantu vode i ugasio požar. Istodobno je osjetio zadah petroleja kojim je stramac bio posut da bi lakše i brže gorio.

Najtragičnija priča te tragedije odnosi se na smrt koju je u njoj našao Joze Vegar, otac petoro djece:

Radio je u popodnevnoj smjeni na termoelektrani, tu u blizini Kujundžićeve kuće, a stanovao je u neposrednoj blizini. Kad je završio smjenu, svratio je kod svog zemljaka Kujundžića da usput kupi flašu vina i odnese je kući. Medjutim, na stolu je bila ’’hrpa’’ banknota, koja je čekala sretnika da izvuče ’’fulhanc’’ i zgrabi novac. Kako je taj uzbudjujući momenat bio blizu, Joze je odlučio da sačeka kraj i da vidi ko će ga dobiti. Odjednom je nestalo i njega i novaca, a žena i petoro djece ostalo je bez hranioca.

Ili drugi slučaj:

Dušan Gažević i Vlado Djurašević spremali su se da sjutradan odu kao dobrovoljci u prekomorske odrede Australije. Toga dana su se pozdravljali s prijateljima. Vlado se je tek bio povratio iz Kalgoorlieja, gdje je bio da se pozdravi s Jovanovićima, koji su tamo bili vlasnici poznatog restorana. Znajući da će tamo naći i Dušana i svog oca Vida, svratio je Kujundžiću. Amputirane su mu obje noge iznad koljena, otac mu je tu poginuo, a i Dušan je ostao nesposoban za vojsku.

Inače, u toj su nesreći, osim Raičevića, poginuli:  

1.   Mate Krivić (42), iz Vrgorca, Dalmacija
2.   Jure Mašić (42), iz Stilja, Dalmacija
3.   Djuro Mašanović (43), iz Crmnice, Crna Gora
4.   Joze Vegar (36), iz Vrgorca, Dalmacija
5.   Angelino Stefanov (29), iz Florine, Makedonija
6.   Primo Bertoli (37), iz  Tuviceova, Italija
7.   Ivan Visković (43), iz Tučepa, Dalmacija
8.   Vido Djurašević (46), iz Paštrovića, Crna Gora
9.   Grgo Selak (45), iz Rašćana, Dalmacija
10. Mate Franić (28), rodjen u Boulderu, Dalmatinac
11. Petar Bokan (56), iz Bukovika, Crna Gora
12. Mate Grgić (43), iz Dragljana, Dalmacija
13. Stipe Dodig (46), iz Ljubuškog, Hercegovina
14. Mirko Mišetić (30), iz Ljubuškog, Hercegovina

Pošto sam sve te žrtve, od kojih su neki bili moji dobri i bliski prijatelji, otpratio na vječni počinak, vratio sam se veoma tužnog srca u kasarnu, duboko razmišljajući o ljudskim sudbinama i o tome, kako se neočekivano može izgubiti život.