Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

NATRAGU AUSTRALIJU

Pošto sam se u selu odmarao nekoliko dana i sredio utiske i bilješke s putovanja, počeo sam da razmišljam – a što sada? Džepovi su potpuno ispuhani. Da ostanem na selu, to nikako ne dolazi u obzir, jer u selu ni ranije nisam vidio perspektivu, a kamoli sada, kada sam već postao savremeni proleter, kojemu je mjesto u gradu. Ali, da tražim posao, da li ću ga dobiti, da se vratim u Australiju, para nemam za povratak. Nastala je prilično teška situacija.

Drug Vaso Vukmanović, sprema se da ide bratu u Australiju, kojega sam ja tamo poznavao i koji se sada nalazi u Boulderu. Vaso me nagovara da podjemo skupa. Budući da tamo još nisam bio, nisam znao ni kako ću se snaći u novoj sredini. Osim toga, nikad nisam želio da radim u rudnicima, a tamo drugoga posla nema. U Queenslandu sam tvrdo bio riješio da nikad više ne odem s namjerom da tamo živim. Sve to mi je zadavalo mnogo briga, a nekamo moram ići. Ipak, odlučio sam da otputujem u Australiju, i to u Boulder, jer tamo ipak ima dosta naših ljudi, a kad oni rade u rudniku, zašto ne bih mogao i ja.

Ali kako da se snadjem za pare. Da li da molim nekoga da mi pošalje samo za mene, a žena da pričeka dok ja ne zaradim i pošaljem joj za put ili da tražim za oboje. Nikad nisam pomislio da učinim ono kao što su činili mnogi naši ljudi, da odem a ženu ostavim ovdje. Stoga sam odlučio da tražim novac za oboje. Napisao sam pismo Mati Drvenici i Ivanu Poliću i objasnio im čitabu situaciju. Brzo sam dobio odgovor i novca više nego što sam tražio. Osim njih pomogli su me i drugovi iz Broken Hilla. Time su me zadužili, iako sam im kasnije sve pošteno vratio.

Koncem novembra 1937. godine otplovili smo za Australiju. Ovoga puta nije bilo onog maltretiranja u Napulju, kao što je bilo kad sam prvi put odlazio. Sad mi je lakše krenuti na put i zbog toga što poznajem jezik i što otprilike znam kamo idem i što me tamo čeka. Osim Vukmanovića, s nama je bilo još nekoliko putnika iz Crne Gore, uključujući i mladu Senku Šoljagu, koja je išla k vereniku Lazu Andriću u Queensland i koja nam je dobro došla da pravi društvo mojoj drugarici. Takodjer je s nama opet bilo dosta Dalmatinaca, mahom mladih ljudi ispod dvadeset godina, koji su išli svojim rodjacima.

Na brodu su se ovog puta najviše okupljali oko mene, jer su znali da sam ranije bio u Australiji, pa ih je interesovalo da im pričam o toj zemlji. Osim toga im je koji put bila potrebna i moja intervencija na engleskom jeziku. Ja sam to iskoristio da im pričam o našim organizacijama koje će naći u svakom mjestu Australije i Novog Zelanda i tumačio im kako su svi ti klubovi spojeni u jedan veliki Savez koji okuplja oko sebe sve što pošteno misli u toj zemlji.

Pomno su me slušali i vidio sam da su se zainteresovali. Na kraju smo se toliko sprijateljili da smo odlučili da se pošteno rastanemo u Fremantlu (tu se iskrcavaju oni koji ostaju u Zapadnoj Australiji). Medjusobno smo sakupili toliko novca koliko nam je bilo potrebno da se dobro zabavimo i razveselimo prije rastanka. Šefa sale smo zamolili da nam pripreme poseban sto za trideset osoba i razjasnili mu zašto nam to treba. Rado se je odazvao našoj želji. Bilo je veličanstveno. Dalmatinske i zagorske pjesme orile su se ’’do neba’’. Mladi Mirko Zekulić je sa sobom bio ponio čak i diple, pa nam je svirao. Tako smo se zabavljali ne samo mi nego je naša zabava zabavljala i ostale putnike. Pozdravili smo se i rastali bratski i drugarski. Kasnije sam mnoge od njih često susretao na mom putu po Australiji, a i preko štampe sam se uvjerio da su mnogi od njih postali vrijedni i istaknuti članovi našeg Saveza, pa su njegovim dobrim aktivistima ostali sve do kraja. Mnogi su danas graditelji socijalizma kod nas i vrlo istaknuti privredni i politički radnici.

Iz Colomba sam poslao avionsko pismo drugu Bogdanu Šantiću u Perth, pisao mu da izvijesti drugove o mom dolasku, kao i da im reče da se tu neću dugo zadržati, već da produžujem za Boulder. Istodobno sam napomenuo da bi možda bilo obro da organizuju jedan sastanak, na kome bismo razgovarali o onome što sam vidio u Jugoslaviji.

I zaista, na pristaništu me je dočekalo dosta drugova.Neke sam poznavao a neke nisam. Poslije večere smo otišli u dvoranu u William Streetu, koja je već bila puna. Došli su bili ne samo oni koji žive tu u gradu nego i oni iz okolnih mjesta. Kad sam ušao u dvoranu, tolplo su nas pozdravili, jer osim mene i moje drugarice, s nama je bio i drug Vukmanović i još nekoliko mladih drugova koji su doputovali s nama. Predsjednik kluba ’’Oreški’’ drug Jure Borić rekao je nekoliko prigodnih riječi o mom povratku, a onda je riječ predao meni.

Pošto sam im ukratko opisao moje putovanje po Jugoslaviji i prikazao kako teško žive naši radnici i seljaci pod vladavinom Stojadinovića i Korošca, prešao sam na neke najvažnije detalje, o kojima se najviše raspravljalo za vrijeme moga boravka u domovini.

Ukratko sam im govorio o krvavom obračunu povodom konkordata izmedju beogradske vlade i Vatikana, o demonstracijama povodom Beneševa dolaska u Jugoslaviju, o formiranju Narodnog fronta i što on znači za dalji politički razvitak u Jugoslaviji, o osnivanju Komunističke partije Hrvatske unutar KPJ i šta će to značiti za pravilnije vodjenje politike u nacionalnom pitanju itd.

Najzad sam pročitao apel Medjunarodnog komiteta za pomoć političkim osudjenicima u Jugoslaviji, kojemu je sjedište u Parizu, a pododbori u Bruxellesu, Pragu, Beču, New Zorku, Buenos Airesu, San Paolu i Sydneju. U tom apleu se kaže:

’’Ima nas dosta koji ne mogu dopustiti odvratno stanje stvari koje se odigrava u današnjoj Jugoslaviji. Stoga smo odlučili da se suprotstavimo svom našom snagom protiv divljačkog i krvavog gonjenja najsavjesnijih i najhrabrijih njenih gradjana.

Mi se ovim obraćamo svim iseljenicima iz Jugoslavije, milionima ljudi koji su protiv svoje volje ostavili svoju zemlju, koji žive i rade po Evropi, Americi i drugdje; obraćamo se cjelokupnoj poštenoj intelegenciji, neprijatelju reakcije i fašističkog ugnjetavanja da se grupišu u komitete za amnestiju političkih osudjenika u Jugoslaviji.

Ovi će komiteti upozoriti cijeli svijet na varvarstvo fašističke diktature koja sada vlada u Beogradu, a koje ona vrši nad pionirima nacionalnog i socijalnog oslobodjenja. Oni će pokazati na koji način i u kojim proporcijama u  granicama Jugoslavije je ugnjeten ukupan narod te zemlje, kao i gradjanske slobode i ljudski napredak uopšte.

Danas se po jugoslavenskim tamnicama nalaze hiljade čestitih ljudi. Žrtve njihove herojske borbe, koje su maltretirane herojskim štrajkovima gladju, očekuju da jedna za drugom budu pokošene tuberkulozom, koja je neizbježna s obzirom na očajne uslove zatvoreničkog političkog režima.

Mi smo odlučili da ustanemo protiv tih ogromnih zloupotreba formiranjem Medjunarodnog komiteta za amnestiju političkih osudjenika u Jugoslaviji, pa računamo i na vašu svestranu pomoć. Za to mi apelujemo na sve vas, da u vašim redovima, zajednoi s nama, stavite sebi u zadatak: SVIM SILAMA BORITE SE ZA POMOĆ I ZA OSLOBODJENJE POLITIČKIH OSUDJENIKA U JUGOSLAVIJI’’.

Moje izlaganje je trajalo više od jednog sata. Svi su tako pažljivo slušali da se u dvorani osjećao takav tajac kao da u njoj nema nikoga, da bi se opet na momente tresla od alpauza.

Budući da su drugovi u Boulderu i Kalgoorliu (to su dva rudarska grada spojena u jedan) doznali da dolazim tamo, i oni su nas dočekali na željezničkoj stanici. Tu su izmedju ostalih bili Toni Mateljan, Jure Barbarić, Guste Urlić i Pavle Vukmanović (Vasov brat).

Navečer je za nas pripremljen srdačan doček u Launceston hotelu. Tu su nam postavljali razna pitanja, ali sam primijetio da nekim Crnogorcima, Ličanima i uglavnom Srbima ne leži na srcu moja priča, i počeli su se s nama sukobljavati. Sutradan su me uhvatili nasamo i počeli me uvjeravati kako bi najpametnije bilo da se ostavim politike, da su i neki od njih pokušavali, ali da se s ’’Hrvatima ne može raditi’’. Na kraju su dodali da mi je lako bilo voditi politiku dok sam bio sam, a sad treba da brinem o porodici itd. Odgovorio sam im otvoreno da sam ja potpuno zrio čovjek, tri i po decenija star, pa da prema tome mogu da mislim svojom glavom.