Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

TRAGOVI TRAGIČNE DEPRESIJE

Nedavno se jedan od naših savremenih pečalbara vratio iz susjedne Austrije i na povratku dao kratku izjavu saradniku ‘’Politike ekspres’’, koja glasi: Da bih živeo, morao sam da kupam mrtvace.

Kad je on, u današnje vrijeme u susjednoj Austriji bio prisiljen da, kao stranac, prihvati takav posao, onda nam je lakše shvatiti, kako je onda bilo stotinama naših iseljenika koji su se u doba te surove krize bili našli u kapitalističkom svijetu. Stoga su i oni tada bili prisiljeni, a i pripravni, da se private ma kakvog posla samo da bi se održali u životu.

Doduše, u Queensland usu bile organizovane zajedničke kuhinje pri štabovima za nezaposlene, gdje su ljudi, poput zarobljenika, stajali u redovima s porcijom u ruci, prolazili pokraj kazana i dobijali nešto juhe, dva parčeta hljeba i, poneki od onih sretnijih, i komadić mesa. Ali, da bi se dobio taj ‘’ručak’’, trebalo je svaki dan ići u grad i pješačiti desetak i više kilometara samo u jednom pravcu.

Osim toga, bilo je medju našim iseljenicima pojedinaca kojima ponos nije dozvoljavao da u ‘’repovima’’ čekaju na kazan. Neki od njih su radije ma što radili nego da se spuste na takav nivo, a drugi su, poput Ivana Kosovića iz Zaostroga i Lazara Jovetića iz Crmnice, radije otišli u smrt nego se ‘’poniziti pred gorima od sebe’’. Njima perspektiva nije obećavala da će se ikada izvući iz dugova, zato su, na veoma drastičan način, obojica izvršili samoubistvo.

Kosovića je ta ekonomska kriza i besposlica dovela do takve lične depresije te je prosto došao do zaključka da je poštenije dostojanstveno umrijeti nego beznadno živjeti. Stoga je on jednog dana stavio sam sebi komad dinamita u usta,zapalio fitilj i herojski čekao dok mu nije raznijela glavu u paramparčad.

Slično je učinio i Jovetić. Taj divni stasiti tridesetogodišnji čovjek, kudrave kose, crnih velikih očiju i ponosna držanja, nije ni trebao d aide u pečalbu. On je i u Crmnici mogao vrlo lijepo živjeti. Otac i brat su mu bili u Americi, pa je zahvaljujući njima uvijek bio moderno odijeven, kao da je bio visoko plaćeni državni službenik. Medjutim, propaganda, a donekle i želje za avanturom, odvela je i njega u Australiju. Ovdje se je zadužio za troškove oko odlaska, a tamo gotovo nikad nije mogao dobiti neki stalniji posao. Iz domovine su ga nazivali nevaljalcem, pokvarenjakom i probisvijetom, upravo onim imenima koje on nikada u životu nije zasluživao. To ga je teško tištilo. Svaki put kad bi dobio pismo iz starog kraja, naročito od onih kojima je bio dužan, ono bi ga dovodilo do ludila. Često mi je govorio:’’Da mi je samo zaraditi toliko novaca koliko bi mi trebalo da platim kartu do Jugoslavije, da pobijem tu stoku za teške uvrede koje su mi nanijeli’’. Savjetovao sam mu, d aide na pregled kod specijaliste, ali on je sve gto kategorički odbijao s motivacijom da on zna uzroke svoje bolesti: besposlica. Jednog dana, poslije večere, izdvojio se je iz društva, ispružio se na ledja na jednoj klupi ispred barake, namjestio n (koji je prethodno bio dobro naoštrio) na srce i udario ga odozgo svom snagom jednom opekom. Tusu ga drugovi našli sa nožem zarivenim u srce i dva dana kasnije sahranili ga na lokalnom groblju.

Dok naši ljudi ovdje na dalekom i tropskom Sjeveru posežu na svoje živote zbog toga što ne mogu da žive, na drugom kraju kontinenta, u Boulderu u Zapadnoj Australiji ljudi se medjusobno ubijaju zbog toga što smetaju jedni drugima da se zaposle, ili bar što pretpostavljaju da smetaju. Tamo je početkom 1932. godine došlo do takvog pogroma na strance, dag a je teško i zamisliti, a kamoli doživjeti. U njemu ne samo što je bilo mrtvih i ranjenih nego je gotovo svaka talijanska, jugoslavenska, grčka i albanska kuća, hotel ili njihove klubske prostorije spaljena ili demolirana.

Naime, u rudnicima zlata, u tom bogatom zlatnom basenu, koje je zbog toga i dobilo naziv Gold Field (Zlatno polje), većina rudara je i u toku te kobne depresije ostala na svom random mjestu, jer zlato ni tada nije bilo zapelo u krizu. Medjutim, misleći da će se tamo možda zaposliti, hiljade Australaca koji do tada nijesu ni pomišljali da bi radili pod zemljom, sada bi se i te kako zadovoljili tim poslom. Stoga su oni masovno pojurili prema Zlatnom polju. No poslodavci ipak nijesu bili skloni smjeni svojih rudara. Za njih su ti stranci bili dobri i iskusni stručnjaci, koji već godinama rade taj posao, pa im se nije isplatilo da ih otpuštaju s posla samo zbog toga što su stranci. Tako je mržnja protiv stranaca kod nezaposlenih domaćih došljaka došla do ivice eksplozije.

Počelo je u jednom baru. Posvadjali su se Australac i Talijan. U normalnim uslovima u toj zemlji, kad dvojica hoće da se potuku, oni jednostavno izadju van, skinu sakoe, masa gledalaca učini krug oko njih, policija je tu, i tuča počne boksovanjem bez rukavica, boksovanjem koje manje-više zna svaki čovjek u toj zemlji. Protivnici se tuku do iznemoglosti, sve dotle dok jedan od njih dvojice ne reče da mu je dosta. Tada borba prestane, protivnici se pomire i nikakva sramota nije za onoga koji izvuče deblji kraj. Sramota je samo ne izaći na megdan, ali biti bijen nije sramota jer, prema pravilu, od dvojice jedan mora biti jači. Medjutim, ovog puta Englez nije tražio da izidju na polje, već je Talijana gurnuo tu, u baru. Talijan je prihvatio borbu na licu mjesta, udario svog protivnika pesnicom u vilicu i Englez je, ošamućen od udarca, nespretno pao, udario glavom o zid i na mjestu ostao mrtav.

Tada je nastao pravi pakao. Policija je bila malobrojna i nemoćna. Prve večeri do temelja je spaljeno četrnaest hotela i trgovačkih radnji. Rad je obustavljen u svim rudnicima, a ima ih preko dvadeset u tom gradu koji zajedno s Kalgoorlie ima oko 40.000 stanovnika.

Jedna grupa naših zemljaka pojavila se na ulici i odmah je nastala tuča, Englezi pesnicama, a i naši pesnicama, ali, uglavnom, i kamenicama. Pošto je Engleza u tuči bilo znatno više, naši su bili prisiljeni da bježe. U tom bježanju, Pero Dajković je pao, Englez ga je dostigao i pokušavao dag a podigne, kako bi ga udario, ali Pero nije htio dozvoliti dag a podigne. Radije je ostao na tlu, jer dok leži, siguran je dag a niko neće tući.

Počeli su pregovori sa policijom.Ova je svakoga savjetovala, da je najbolje i za same strance i za sredjivanje situacije, da se svi stranci privremeno sklone u šumu, izvan grada, a da će u medjuvremenu doći pojačanje policiji iz glavnog grada – Pertha, pa će se tada uspostaviti red.

Sjutradan su Englezi oformili grupe i palili sve od reda kuće stranaca. U rudarskom naselju, zvanom Block, gdje su uglavnom živjeli stranci, ostale su samo one kuće gdje su bili mješoviti brakovi. Jedan od tih sretnih bio je i Vaso Perazić. On je oženjen ‘’Engleskinjom’’ koja je porijeklom Višanka, ali rodjena u Australiji. Kad su Englezi došli, Vasa nijesu našli, jer on je pobjegao u šumu, ali ‘’Engleskinja’’ je ostala, izvikala se na svoje ‘’zemljake’’ i oni su je s poštovanjem napustili, a kuća je ostala čitava. Istog dana su do temelja spalili i prostorije Jugoslavenskog naprednog društva.

Kad su pobješnjeli Englezi prelazili preko jedne pruge, tamo ih je, da bi ih spriječila u daljem paljenju, dočekala jedna grupa Dalmatinaca koji su bili polijegali u zasjedu, a svaki je imao pripremljenu ‘’bombu’’ načinjenu od dinamita što su ga bili izvukli iz rudnika. ‘’Granate’’ su bile ručne, u stvari eksplozivom napunjene konzerve, pa sui h naši zemljaci počeli bacati na sve strane, znajući unaprijed da rijetko koga mogu ubiti, ali da mogu ozbiljno ozlijediti. Nastala je grmljavina kao u pravom ratu. Iznenadjeni i zbunjeni, napadači su odstupili. Ali, kad su vidjeli da je municija istrošena, povratili su se natrag i tada je nastala strahovita tuča. Tu su padale ne samo pesnice nego sijevali i noževi i letjele kamenice. U toj borbi je, osim nekoliko ranjenih, poginuo i naš zemljak Josip Katić. Na drugoj strain grada, dvojica Engleza su navalili na kuću našeg iseljenika Marka Božovića. On ih je dočekao nožem, jednog od njih je usmrtio, drugi je pobjegao, i on je takodjer pobjegao, ali kuća mu je ipak kasnije spaljena.

Gotovo svi stranci tri su noći prenoćili u šumi pod otvorenim nebom. Nešto hrane im je donosila Armija spasa i neke druge dobrotvorne organizacije. Tek kad je stiglo četrdeset policajaca iz Pertha, rečeno im je da se mogu vratiti. Mitraljezi su bili postavljeni svuda po ćoškovima ulica. Stigao je čak i minister unutrašnjih poslova. Skinut je s položaja gradonačelnik Bouldera, dok je onaj u Kalgoorliju ostao, jer je dokazano da je suzbijao pobunjenike i bio na strain stranaca.

Štampa se o ovome pogromu raspisala na veliko i to dosta objektivno. Iz svih gradova Zapadne Australije pohrlili su ljudi da vide strašan prizor. Zvanične komisije, zajedno s talijanskim, grčkim i jugoslavenskim konzulima popisivale su štetu. Pomoć je dolazila od krupnih rudarskih, industrijskih, trgovačkih i drugih preduzeća tako i od pojedinaca. Kuće su ponovo sagradjene svakome (većinom su bile drvene, obložene i pokrivene plehom). Ali, namještaj, pokućstvo i – strah, nikad nijesu bili nadoknadjeni.

Tako se završila ta prljava rabota. Uz pomoć policije i vojske, svaki je vraćen na svoj posao, ali napeto stanje je za dugo ostalo, a o pogromu se uopšte nije smjelo govoriti.

Jedinstvo i solidarnost naših ljudi u tako teškoj situaciji, bili su na visini. Pomagali su jedni drugima da izbace iz kuća ono što se je moglo ugrabiti i da to prebace kod susjeda. Je, moram napomenuti, nijesu svi Englezi bili protiv stranaca. Naprotiv, uglavnom su svi pomagali susjedima, s kojima već godinama žive tu u dobrim odnosima. Da budemo načisto, pogrom su izveli nezaposleni došljaci.

Ta solidarnost naših iseljenika pokazala se i prigodom podizanja spomenika svom poginulom drugu, na kome piše:

‘’Drugu Josipu Katiću, rodjenom u Jugoslaviji 1901. godine. Poginuo braneći stranorodjene radnike u pogrom una strance 30. I 1932. godine. Spomenik podigla jugoslavenska emigracija Australije i Novog Zelanda, pod rukovodstvom Hrvatsko-slavenskog društva.’’