Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

SAMO DA SE PREŽIVI

Ovo što smo prikazali, samosu tri drastičnija primjera od bogzna koliko drastičnih koji su se dogadjali u todoba teške besposlice u Australiji i drugdje. Medjutim, biće interesantno ako se osvrnemo i na uslove života i rada onih ‘’srećnijih’’, koji su ipak ponešto radili, koji su, na jedan ili drugi način, izdržali sve te nedaće i na kraju se nekako izvukli iz te teške situacije.

Sezona sječenja šećerne trske traje od početka juna pa negdje do konca godine. Oni koji sijeku mogli su napornim radom (svaki pojedinac treba da posiječe i natovari prosječno pet tona trske dnevno) pristojno zaraditi. Medjutim, sad su Englezi navalili na siječenje, pa su oni koji su izbačeni iz redova sjekača preuzeli posao kao ispomoć farmerima, a to je posao na koji smo mi što smo tek došli pretendirali. Zato, da bih najbolje prikazao situaciju u kojoj smo se nalazili, navešću nekoliko primjera moga kretanja i zaposlenja, a to će biti približna slika doživljaja većeg broja naših ljudi u tom kraju:

U blizini Rapensbergove farme nalazio se i siromašan farmer Joe Edgerton. Trebalo je da mu neko pomaže, a nije imao novaca da plati radnika. Rapensberger me je odveo kod njega i dogovorili smo se da ostanem na poslu, da živim kao on, jer i on živi od kredita banke, pa kad proda trsku, ako trska dobro uspije, vratit će dug banci za naše izdržavanje, a tako će isplatiti i moje dnevnice. Znači, došao je siromah kod siromaha.

Farma je nova, tek je počeo krčiti šumu i saditi trsku. Kuću, ogradu oko kuće, štalu za dvije krave i kokošinjac za stotinjak kokoši, sagradio je sve na kredit, jer bio je ratnik iz prvog svjetskog rata, pa je kredit lakše dobijao. Jas am spavao u jednoj sobici, a on sa ženom i dvoje male djece u drugoj većoj. Odmah sam primijetio da je neizmjerno pošten čovjek i da potječe iz ugledne porodice. Otac, majka i petero braće bili su mu tu u blizini, ali svaki živi zasebno, a jedino je siromašan Joe, za koga ja radim. Roditelji su mu ponekad dolazili u posjete, a braća vrlo rijetko.

Za Engleskinje se obično misli da one gospodare u kući, d aim suprug donosi doručak u postelju i slično. Ima i takvih, ali ta naša ‘’gazdarica’’ bila je veliki izuzetak. Nju je svako jutro budio budilnik. Rano je ustala, pomuzla krave, pripremala na električnom aparatu dvopeke, ispržila jaja i bekena (slanine), spremila nam doručak i otpratila na posao. Bila je to veoma skromna i divna žena. Osjećao sam se, a i oni su se prema meni tako odnosili, kao das am član njihove porodice. Radili smo svaki dan. Na sate nijesmo gledali ni on ni ja. Često smo se odmarali i razgovarali kao das mo stari prijatelji. On je radio i nedjeljom, a ja sam tog dana obično posjećivao prijatelje.

Budući da je bila takozvana ‘’mrtva sezona’’ kad je trska posječena, naš glavni posao je da iskrčimo nešto šume, posadimo trsku i odgajamo onu koja je već posadjena i koju treba sjeći kad dodje sezona. Posla je bilo dosta, no da li će biti para. Često sam pomišljao u sebi kako bi bilo lijepo kad bih svakih petnaest dana dobijao ono što sam zaradio. Ali, opet, pomislio sam, bolje je i tako nego das am na kazanu.

Radio sam kod njih punu godinu dana. Njegov stari mi je tri puta dao po deset funti, na račun akontacije, a i Joe mi je po neki put dao ponešto za džeparac. Pošto nijesam ni pio, ni pušio, niti kockao, bilo mi je mnogo lakše prolaziti nego drugima. Na kraju sezone, i mi smo posjekli nešto trske. Sjekli smo je sami,tovarili na konjsku zapregu i tako izvlačili na glavnu prugu, tu je opet pretovarali u vagonete i otpremali u fabriku. Nije bilo bogzna koliko novca, jer to je početak, ali bilo je dosta da isplati troškove i moje dnevnice. Postavio mi je pitanje: kako volim da me isplati, ili po fiksnim minimalnim platama, kakve su propisane ugovorom izmedju sindikata i poslodavaca, ili da mi dade tri funte nedjeljno, a dami ne odbija ništa za hranu, spavanje i radon odijelo. Pristao sam na to drugo,ne samo zato što sam tako zaista više primio, nego i zbog toga što prosto nijesam volio da obračunavam ono što sam pojeo u toj kući koja me je tako ljudski prihvatila.

Opet je došla ‘’mrtva sezona’’. Kod njih već nema nekog važnijeg posla. Bilo im je teško da me otpuste, pa su mi rekli da mogu ostati kod njih koliko god želim, kad bude nešto posla da ću raditi po fiksnoj dnevnici, ali da, kao što i sam vidim,ne mogu imati konstantan posao.

Jende nedjelje sam posjetio svoje zemljake kod Repensberga. Razgovarajući o poslu, doznali smo daneki vlasnik pilane na Mourilyan putu traži grupu radnika s kojom bi sklopio ugovor za pripremu dvadeset ekera zemljišta i sadjenje trske na njima.

Kakos am već prilično znao engleski, zamolili su me da odem tome čovjeku i razgovaram snjim. Pregldao sam šumu i ocijenio posao koji bi nas tu čekao, pa sam drugovima predočio kako bi to bio težak posao, a slabo bismo zaradili.

-         Bolje je, ljudi, da to uzmemo i radimo, nego da ovako ležimo bez posla – rekao je stari Pero Ćetković.

Njega je u stvari najteže i pogadjalo to ležanje, jer je imao nešto zaštedenog novca, pa ako ga potroši s tom ‘’mladjarijom’’, ko mu može garantovati da će ih dobiti natrag. Nez bog toga što u njih nije imao povjerenja, nego zbog toga što je svaki čovjek izložen nesretnim slučajevima, bolesti pa i smrti u tako močvarnom i malaričnom predjelu. Otišli smo dasklopimo ugovr. Taj ovi poslodavac nije mi se dopao, odmah na prvi pogled. Počeo je, na primjer, da priča kako voli Jugoslavene, ali mu Talijani nijesu dragi. Odmah sam mu dobacio da to možda govori zato što sada razgovara sa Jugoslavenima, adagovori sa Talijanima, onda bi priča bila obrnuta.

Nakon prilično duog natezanja došlo je do nagodbe. Dvadeset i pet funt po ekeru i to, da mu kompletno pripremimo zemjište i posadimo trsku, aon samo da obezbijedi sadnice. Otišli smo kod jednog javnog bilježnika i sklopili propisni ugovor. Tačno je precizirano:

Posjeći dvadeset ekera šume, spaliti kad se osuši, naknadno sakupiti na hrpe sve granje i svako neizgorjelo stablo tanje od 25 cm u prečniku, pa to sve ponovo spaliti i očistiti. Kad zemljište bude očišćeno, onda iskopati rupe za sadnju trske. One treba po pravili da budu duge 20, široke 12 i duboke 12 cm, srazmakom od pola metra, a redovi da budu jedan od drugoga udaljeni 150 cm.Kad sedovrši taj posao, onda treba saditi trsku.Poslodavac seobavezuje da će, kad rad otpočne, otvoriti radnicima kredit u radnji gdje mogu dobiti hranu, radno odijelo i sve drugo što im bude potrebno, u visini do polovine ugovorene svote. Osim toga, on je obavezan nabaviti sjekire, pile, turpije, lopate, kao i apregu za prenošenje sadnica i slično.

Preselili smo blizu parcele koju je trebalo sjeći i pripremiti. U grupi su bili Pero Ćetković, Lazar Jovetić, Niko Sjekloća, Djuro i Rako Gojnić i ja. Našli smo se u sredini neprohodne prašume koju nikad ranije nije dirnulo nikakvo sječivo. Do parcele je vodila jedna postopica koju je vlasnik prokrčio mašetama, da bi lakše dolazio do svoga imanja. Donajbližeg puta kojim su mogla ići kola bilo je oko pet kilometara. Tamosmo, na kraju puta, pričvrstili sandučić uz jedan stup i dogovorili se s mesarom i pekarom, da nam tamo ostavljaju hljeb i meso, dok smo za ostale namirnice zamolili poslodavca, da nam ih on dovozi jednom sedmično iz Mourilyana.

Sa sobom smo ponijeli nešto konzervi, hljeba, luka, čaja i šećera, da nam to posluži dok se kako-tako smjestimo, jer smo znali šta nas čeka. Prva ‘’radna akcija’’ bila je da napravimo ‘’kuću’’ za stanovanje. To smo završili za jedan dan. Gazda nam je na zaprežnim kolima dotjerao desetak komada starih plehova, nešto otpadaka od dasaka i dosta džakova. Zapravo, on je sve to bio dotjerao i zajedno sa sinovima donio prije nego što smo mi došli. Izabrali smo podesno mjesto na jednom brežuljku kraj potoka koji se je, bistar kao kristal, probijao kroz tug usu, neprolaznu šumu, punu zmija, velikih raznovrsnih guštera, divljih svinja, divljih kokoši, ogromnih mrava, pijavica, komaraca i razne druge napasti. Jedini prijatni gosti bile sun am lijepe i dražesne ptice. Kolibica je podignuta na četiri stupca, gradje smo za krov imali po volji, pokrili smo je limom, a ‘’zidove’’ smo napravili od rašivenih džakova, koje smo objesili o krovne gredice, kako bismo ih mogli, po potrebi spuštati kadpadne kiša, a podizai za lijepa vremena.

Po ‘’kući’’ smo rasporedili krevete, koji su se sastojali od po četiri drvene ‘’noge’’, zasadjene u zemlju i po dva komada drveta, na kojima sui a rastegnuta po dva džaka. Budći dau tom kraju nema zime, pokrivali smo se jedino mrežom protiv komaraca. Bez nje se u to kraju ne može opstati ni u komfornim stanovima, a kamoli u džungli, jer muzika komaraca ne prestaje po čitavu noć, oni suo sim toga i prenosioci malarije, pa se od njih treba zaštititi. No te naše mreže sun am služile i za eventualnu odbranu od zmija. Spuštali smo ih do dna, pa ih pri tlu na zemlji pritisli komadima drveta i tako sigurnije spavali, jer smo ipak pretpostavljali da zmija neće podići drvo i uvući se ispod mreže pa leći k nama u krevet, što bi se inače, da nije mreža, moglo dogoditi.

Kad je sredjeno ovo najosnovnije, sjutradan je počeo posao. Budući daje šuma bila gusta, isprepletena nekim dugim bodljikavim lijanama i neprohodna, trebalo je prvo pročistiti žbunje i posjeći tanja stable, kako bi setime omogućio prilaz onim ogromnim stablima, čiji prečnik u nekim slučajevima iznosi više od dva metra.

Većprvog dana na tom poslu, vidjeli smo s kakvim ćemo se strahotama morati boriti. Pretpostavljali smo da će nam zmije zadavati najveći strah. Medjutim, naišli smo na znatno veće zlo. Zmije su ispred nas bježale, pa smo ih rijetko i vidjali, ali sun am vidljivi mravi i nevidljive pijavice zadali velike muke. Ujed mrava smo tako osjećali, kao danas je neko uštinuo kliještima, dok su se pijavice pripijale neprimijetno i to na takva mjesta po tijelu, das mo često bili prisiljeni skidati pantalone. Kad se pripiju za tijelo, one su sićušne i ne osjećaju se, ali kad ih se osjeti, odnosno kad su se već nasisale krvi, one su narasle poput velike gliste.

Život je zaista bio težak, ali pomisao da će svaki od nas zaraditi po pedeset funti, imati takvo zaposlenje za šest mjeseci, tj. Sve do početka sezone, natjerala nas je da ne mislimo na teškoće. Najteži su bili prvi dani. Strašna vrućina i znojenje zahtijevali su mnogo vode, a to je, skopčano s teškim radom, prouzrokovalo teške grčeve, i to ne samo u rukama i nogama nego ponekad i u želucu.

Kad je na jednom dijelu parcele bila pročišćena šuma, trebalo je obarati i ona ogromna stabla o kojima sam već pisao. Ali, kako? Sa zemlje ih se ne može sjeći jer su mnogo deblja nego što može zahvatiti sjekira ili pila. Treba ih, prema tome, sjeći onako kako to čine svi iskusni šumski radnici, a to je, na tri ili četiri metra visoko iznad zemlje, gdje je debljina smanjena bar na jedan metar u prečniku. Taj delikatan posao se obavlja ovako: uz stablo se naprave ’’stepenice’’ do odredjenog mjesta gdje otprilike treba sjeći. Tu se sjekirom zareže stablo, a onda se u tu zarezinu utisne kraj jedne daske, na kojoj je pričvršćen komad gvoždja u obliku potkove. Ta ’’potkova’’ ima na sebi dva u vis isturena ’’zuba’’.Kad je daska umetnuta u zarez, drvosječa na nju stane, ’’zubi’’ se tada čvrsto zarinu u drvo, on počne sjeći i nema nikakve opasnosti da će daska ispasti.

Medjutim, postoji opasnost da radnik koji prvi put siječe s takve ’’pozornice’’ (kako u šali zovu tu dasku) izgubi ravnotežu prilikom zamaha sjekirom. Stari Pero je unaprijed rekao da on ne može da se popne gore, jer je nakd ranije slomio nogu u  američkim rudnicima i zaista je bio sakat. Niko, Lazar i Rako su probali, ali senijesu mogli održati zbog vrtoglavice. Prema tome, Djuru i meni nije preostalo ništa drugo, nego da se mi ’’specijalizujemo’’ za taj posao.

Kad je šuma oborena, trebalo je čekati tri sedmice dok se ne prosuši. Za to vrijeme smo pecali, lovili divljač i tako se malo odmorili. Kad smo sve spalili i očistili, počeli smo kopati rupe. Bili smo sretni što je šuma dobro izgorjela i što je zemlja neobično meka, pa posao ide mnogo brže i lakše nego što smo pretpostavljali. To je ozlojedilo Mr. Smita. Uprkos tome što mi je u početku rekao kako ’’voli Jugoslavene’’, sad mu je žao i plaši se da ćemo previše zaraditi. Stoga je počeo da nas mrcvari, misleći da ćemo se naljutiti i ostaviti posao, kako bi ga dao Talijanima koji mu se  već nude za male pare.

No mi smo strpljivo radili svoj posao jer smo znali da nam ne može ništa. Medjutim, jednoga dana, bilo je to negdje oko devet časova izjutra, Pero se slučajno okrenuo i vidio kako Smit, bez prethodnog ’’dobro jutro, momci’’, kao što je običaj, nešto mjeri pozadi nas.

-         Ma šta ona šepava vucibatina radi za nama – reče Pero?

Svi smo se okrenuli i posmatrali ga.

U rukama je imao jednu daščicu koja je bila tačno 20 cm duga 12 široka i 12 visoka i išao je od reda do reda, polažući je u rupe. Trebalo je, dakle, po mišljenju M.Smita, da svaka rupa bude tako precizno iskopana, da ne bude ni za milimetar šira,ni duža, niti deblja nego što je ugovorom predvidjeno.Znači, kao da su u kalupu izlivene. Dopustili smo mu da dodje do nas, jer smo bili odlučili da se uopšte ne osvrćemo na njegove smicalice. Medjutim, on nam sad ’’naredi’’ da sve rupe moramo ponovo popravljati. A kako smo mi, kao stranci, toliko ’’glupi’’ da ne znamo što su centimetri, on nam je ostavio daščicu, da nam posluži kao mjerilo.

Počeo sam da ga uvjeravam kako traži nemoguće. Nikakvu diskusiju nije prihvaćao, već osorno rekao: Ako nećete ovako raditi, gubite se s mog zemljišta! Okupili smo se oko njega i nastala je opšta rasprava. Odjednom se tu stvoriše tri njegova sina. Znači, došli su s planom.Pokazujući prstom prema putu koji vodi iz parcele, Smit nam oštrim tonom reče:

-         Smjesta se gubite s moga zemljišta, ili ćete otići crnih očiju!

Malo je naših ljudi u Australiji koji nijesu odmah u početku naučili što znači ’’black eye’’, pa je i stari Pero razumio da će dobiti masnice na očima od udaraca Mr.Smita i njegovih sinova.

Skočio je kao lud, zubi su mu zaškripali i pojurivši na njih rekao je:

-         Ha, pasji sinovi, ja ću vam pokazati s kim imate posla i ko je Pero Ćetković.

Da li bi Pero imao toliko hrabrosti da uz njega nije bilo pet mladih momaka ili ne, to sad nije pitanje. Svadju je započeo i moramo da je prihvatimo.Ali nijesu je prihvatili Smit i njegovi nasljednici. Kad su vidjeli da pet lopata jure prema njima, dali su petama vjetra.

Toga dana više nijesmo radili. Rekao sam starome Peru da možda nije trebalo da bude onako nagao.

-         Hajde, Luka, molim te, ne blenavi.Upoznao sam ja te ljude u Americi.Zbog toga nijesam lud da im dozvolim da mi se primaknu blizu i zviznu me pesnicom u vilicu, da se ispružim pred njima koliko sam dug i širok. Sjutradan smo otišli na posao kao obično. Otprilike u isto doba kao prethodnog dana, opet se pojavljuje Mr. Smit, ali ovoga puta u društvu dvojice krupnih policajaca i glavnog inspektora za gajenje trske. Iz razgovora s tim ljudima smo doznali da su Mr. Smit i njegovi sinovi svašta ispričali o nama ’’divljim Balkancima’’.

Počela je konferencija nasred parcele. Smit mjeri rupe, inspektor samo pazi na njega što on radi, a policajci nas ispituju, šta se je to stvarno dogodilo juče. Kad je ta procedura završena, inspektor se je prošetao po onom dijelu parcele koja je bila gotova i rekao:

-         Slušajte, Mr. Smit. Inspektor sam već preko petnaest godina. Prema tome, nadam se da nećeš reći da ne poznajem svoj posao. Divim se poslu koji su obavili ovi ljudi. Prema tome, ostavi ih na miru. Izmedju vas postoji ugovor. Dok posao ne bude gotov, oni su gospodari na ovoj parceli, a ne vi. Tek onda kad vas izvijeste da je sve gotovo, zovite mene, a ja ću procijeniti kvalitet rada. Uostalom, novac je još kod vas, a ne kod njih.

Tada se i jedan od policajaca okrenuo Smitu i rekao:

-         Ubuduće ne smijete dolaziti k njima.Sve što oni trebaju od vas, ili vi od njih, morate obavljati pismenim putem. Da se je juče dogodilo ono najgore, a to se je moglo dogoditi, odgovornost biste snosili vi, a ne oni.

Pošto su i nama dali neke savjete, otišli su, a mi smo, s nešto većim zadovoljstvom, nastavili posao.

No, ipak, ova se naša priča neće završiti bez tragedije. Kiša, koja je stalno padala, odugovlačila je dovršetak radova. U medjuvremenu se pojavila i opasna epidemija koja je čest gost u tom kraju – tropska groznica. Dobio ju je i naš drug Niko Sjekloća. U početku je mislio da je ’’obična gripa’’, pa je sve naše savjete da ide u bolnicu, odbijao. Medjutim, kad ga je savladala visoka temperatura i kad dalje nije mogao da se brani, odveli smo ga u bolnicu. Umro je u roku od deset dana.Tako je jošjedna porodica kod nas, toga puta u Cetinju, ostala bez svog hranioca.

Inače, kad smo konačno posao dovršili, pozvali smo inspektora. Dobili smo potvrdu da je posao završen u najboljem redu. Umjesto da od Smita tražimo novac, otišli smo u sekretarijat sindikata. Oni su prisilili našeg poslodavca da novac preda sudu, ami smo ga u potpunosti dobili preko sindikata.