Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Sve veći jaz izmedju zvanične Crne Gore i dijaspore

Nedavno smo imali priliku da na sajtu Centra za iseljenike pročitamo intervju direktora Centra prof dr Milana Vukčevića listu "Republika" u vezi nesuglasica koje se sve više produbljuju izmedju "zvanične Crne Gore" i dijaspore.  

Suviše je pojednostavljeno problem svoditi  na "nedostatak regulative i institucija"  ili  "neefikasnost MIP-a" kako iz intervjua proizilazi, a da je "zvanična Crna Gora" svjesna značaja dijaspore. Takve izjave  mogle su se odavno čuti u prigodnim prilikama, ali nikada nijesu politički artikulisane. Možda zbog toga, jer se ne shvata sve veći značaj koji danas dobijaju dijaspore ne samo u bilateralnim odnosima već i globalno. Ako se shvata "značaj dijaspore" koji su razlozi da je sa njom nakon proglašenja nezavisnosti skoro prekinuto komuniciranje, obraćanja ,  inicijative, ili peticije ostaju bez odgovora, ne pomaze ni kada se odgovor pokusava isforsirati  "otvorenim pismima" i "prozivanjima" u štampi.
Centar za iseljenike, mada birokratski ažuran, nije uspio da se dokaže kao principijelan i vjerodostojna spona dijaspore sa zemljom i učvrsti atmosferu povjerenja  (što se ne može pripisati samo Centru).

Iseljenici žive u multikulturnim sredinama zemalja tradicionalne demokratije i mogu da sa zavišću uporede položaj ostalih zajednica naročito iz bivših jugoslovenskih republika i značaj koji im pridaju njihove zemlje matice u bilateralnim odnosima – nijedan političar ne dodje u zvaničnu posjetu, a da ne kontaktira svoju dijasporu, ili  da se za svake izbore ne omogući da iseljenici organizovano glasaju. Crnogorska dijaspora nema sličnu podršku, na njihov patriotizam se pocne apelovati u slučaju prirodnih katastrofa ili kada je trebalo glasati "za" na referendumu – ali ne ako se procijeni da bi mogli da utiču na promjenu postojećeg društveno političkog ambijenta kao prilikom  izbora za prvog predsjednika nezavisne Crne Gore.

Živjeći sa iseljenicima zadnjih godina mogli smo pratiti eskalaciju kritičnosti prema crnogorskom rukovodstvu. Povjerenje stečeno u referendumskom periodu topi se što je prije svega  posledica razvoja situacije nakon sticanja nezavisnosti.  Nije samo u pitanje njihova post referendumska marginalizacija, već i  konfuzija u pogledu puta kojim se usmjerava nova država, što je stvarnost, a što privid, do koje mjere su zvanične izjave u raskoraku sa  životnom stvarnošću. Neki unutrašnjo-politički stavovi i propusti vraćaju se dijaspori kao bumerang, na primjer odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Kako iseljenici - vjernici da insistiraju na podršci kod sredine u kojoj žive, ako je nemaju u samoj Crnoj Gori!

Većina iseljenika ne može da shvati i prihvati da se "konzularna zaštita" povjerava  DKP Srbije, ne  pokušavajući iznaći vlastito riješenje shodno medjunarodnoj praksi kako to čine druge male zemlje takodje sa nerazvijenom spoljno političkom infrastrukturom, iako se znalo da su ta predstavništva, naročito u Australiji, godinama  radila u sadejstvu sa četničkim organizacijama i crkvom, protiv crnogorske  zajednice negirajući Crnu Goru i njenu istoriju. Bilo je za očekivati da će takva odluka povrijediti nacionalni ponos iseljenika i doprinijeti prenošenju političkih podjela iz zemlje. Otvaranje predstavništva u značajnijim zemljama gdje živi crnogorska dijaspora nije samo pitanje konzularne zaštite, već i kontinuiteta političke, ekonomske, kulturne, naučno tehničke saradnje. Ovako iseljeničkim zajednicama se oduzima tradicionalna uloga  "mosta prijateljstva"  minimizirajući njihov značaj  kao faktora u lokalnoj multikulturnoj sredini, dok nova država gubi mogućnost da "kroz jedinstvo sa dijasporom, napravi ono što Vukčević naziva "pomak u njenom sveukupnom image u svijetu".

Direktor Centra najavio je "novu strategiju" koja bi trebala da poboljša odnos prema dijaspori, definiše "institucionalna rješenja saradnje dijaspore i zvanične Crne Gore."  Kako da se razvije povjerenje ako nema dijaloga, nije sprovedena sondaža o tome što bi iseljenici zapravo imali da predlože, kako vide odnose sa svojom zemljom. Ovako samo se sankcioniše dosadašnja praksa koja se po inerciji sprovodila zadnjih decenija, a čija je suština patronizacija iseljenika.

Koliko se može vidjeti iz intervjua strategija treba da stavi poentu na ekonomskoj saradnji. Ideja da "klubovi iseljenika predlažu projekte koji su uslovljeni interesovanjima i specifičnostima njihove nove domovine, a koordiniranom akcijom zaduženih institucija u zemlji biće im pružena potpora", ukazuje koliko se malo zna o iseljenicima u savremenim uslovima. Tačno je da oni imaju i "pare i znanje", ali je potrebno prestati sa kampanjama, ponudama, aranžmana i "povoljnim programima" koji ustvari to i nijesu. Važno je stvoriti tržišne uslove povoljne za investiranje da iseljenici mogu sami da sagledaju svoje interese, jer kod odlučivanja gdje da ulože kapital, ne treba imati iluzija da će se oni drugacije ponašati od ostalih investitora i prvo će povesti računa o profitu, da li postoje uslovi koje poznaju iz prakse u zemljama gdje žive. Potrebno je izraditi strategiju ukoliko  Crna Gora želi da iskoristi potencijal diaspore, da bi se preko nje lakše uključila u trendove koji su mnogim nerazvijenim zemljama donijeli  brzi  prosperitet , transfer tehnologija, menadžmenta i obavljanja poslova,  "brain circulation" iz smjera razvijenih zemalja itd. Što se tiče "uključenja "vrhunskih stručnjaka" u razvojne planove, poznajemo visoko kvalifikovane kadrove crnogorskog porijekla koji rade u velikim multinacionalnim kompanijama, koji bi sigurno uzeli u obzir zapošljavanje u Crnoj Gori ukoliko su uslovi koji se nude " kompetitivni". Nije samo u pitanju "dobra plata", treba da saživi legalni sistem, tržišna praksa, izvrši exorcisam prošlosti kako bi se lakše premostile razlike u gradjanskoj svijesti i "life style".

Mio Iličković

Sidnej, Australija