Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Ne ponižavajte iseljenike

Crna Gora uskoro slavi godinu dana svoje nezavisnosti. To je bio san velikog broja crnogorskih iseljenika zbog čega smo bili godinama izloženi svakojakim neprijatnostima od strane velikosrpske emigracije i njihove logistike (srpski emigrantski mediji, SPC, ambasade i konzulati bivše Zajednice).

Naša otvorena broba za očuvanje crnogorskih nacionalnih interesa poznata je medju našim iseljenicima širom svijeta, vjerujemo i u samoj Crnoj Gori. Prednjačili smo u zahtjevima za održavanje Referenduma, naziva jezika, zaštiti CPC i očuvanju naše multietičnosti.
Bili smo srećni kada se Vlada Crne Gore distancirala od politike koja je otvoreno vršila asimilaciju Crne Gore i Crnogoraca i razočarani kada su nam za konzula poslali potpuno nepripremljenu osobu. Razumjeli smo njegovo nesnalaženje, jer samo onaj koji ovdje provede odredjeni dio života može upoznati iskvarenu logiku anticrnogorske iseljeničke mase koja ne preza ni od kakvih vidova spletkarenja i podmetanja. Kada je bilo očito da nemožemo naći zajednički jezik tražili smo njegov opoziv, ali je vlada ostajala nijema na sve naše zahtjeve. Umjesto da se u konzulatu osjećamo kao u svojoj kući – zaobilazili smo ga u dugačkom luku. Bili smo bez konzularne zaštite i – preživjeli!

Ovakav odnos Vlade Crne Gore nije nas pokolebao u našem djelovanju ka zajedničkom cilju – nezavisnoj Crnoj Gori.

Uslijedila je žestoka referendumska kampanja. Naš web sajt je bio inspiracija velikom broju naših iseljenika širom svijeta da se upute put Crne Gore. Mnogi su krenuli i iz Australije i bili aktivni učesnici u samom referendumskom procesu.

Novinski stupci bili su pred referendum puni hvalospjeva dijaspori. Avioni su slijetali jedan za drugim na crnogorske aerodrome donoseći glasove nezavisnoj Crnoj Gori. Sve je to pomno pratila stampa i televizija Crne Gore. Održavani su okrugli stolovi, mitinzi, prijemi, zakuske, večere, snimane i prikazivane TV emisije o iseljenicima i sve vrijeme je uz dijasporu bio neko iz vlasti! Usta su im bila puna hvale i obećanja u smislu buduće brige o iseljenicima.

Referendum je uspio i mi smo taj istorijski uspjeh znali da proslavimo i u Australiji na izuzetno dostojanstven način uz učešće gradonačelnika opštine u kojoj djeluje naša zajednica i premijera države Novog Južnog Velsa. Ovim aktivnostima je prethodila aktivna korespodencija i razmjena više poruka i pisama na najvišem državnom nivou i nijedan naš dopis nije ostao bez odgovora! Sve je bilo u namjeri da se nadju najbolja rješenja koja bi zadovoljila našu zajednicu!

Našoj gospodi smo ostavili dovoljno vremena da raspodijele funkcije i zauzmu  pripadajuće im položaje. Shvatali smo dobro situaciju u kojoj se našla Crna Gora nakon sticanja nezavisnosti i mnogobrojnih obaveza koje su je očekivale u tom periodu i strpljivo smo čekali na početak rješavanje našeg zahtjeva. A on je bio sasvim skroman i svodio se na jedno – konačno se stavite u zaštitu interesa crnogorskih iseljenika svih nacija i vjeroispovijesti u Australiji i Novom Zelandu! Nikada nijesmo očekivali, niti očekujemo, ni jednu vrstu materijalne pomoći niti očekujemo bilo kakvu ličnu satisfakciju i nagradu u tom smislu. Svjesni smo i da je Crna Gora sada preplavljena novokomponovanim žestokim rodoljubima pa nam ambicije nikada nijesu bile okrenute ka nekakvoj vrsti lične koristi, a to nijesu ni sada, ali nam savjest ne dozvoljava da šuteći prihvatamo na nepravdu koja nam se čini.
Stoga smo se krajem prošle godine prvi put obratili na adresu MIP-a Crne Gore, jer smo osjetili zabrinutost da bi, nakon svega odradjenog, vlada CG mogla uraditi nešto što bi uzrokovalo neželjene posledice u našim odnosima. Navikli smo na uobičajeni odnos naših iz vlasti koji, očigledno, nemaju tu crtu moralne odgovornosti da shvate kako lagodnom životu imaju da zahvale svojim gradjanima i da im je OBAVEZA da rješavaju njihove probleme, a najmanje što se od njih očekuje jeste da na pismo, fax ili e-mail odgovore na isti način u jednom razumnom roku.

Umjesto da sa ozbiljnošću pristupe rješavanju problema svojih iseljenika ONI su iskoristili našu nesebičnu ljubav prema Crnoj Gori, oglušili se na sve naše zahtjeve i gurnuli nas V(v)uku! Ni pola godine pokušaji da natjeramo bilo koga iz vlasti da se oglasi na nase zahtjeve nijesu urodili plodom. A svojski smo se potrudili!

Prvo smo se javili pomoćniku ministra u sektoru za konzularne poslove i iseljeništvo koristeći se e-mail na vladinom sajtu. Nije odgovarao pa smo mu uputili novi dopis. Nista. Zatim smo se obratili Centru za dijasporu koji su nas uvjeravali da je dopis proslijedjen te da se oni nešto pretumbavaju i da ćemo uskoro dobiti odgovor. Ponovo smo se javili Centru i opet ništa, zatim pišemo e-mail i pismo i sve to i faksiramo na adresu ministra inostranih poslova i ponovo ništa. Pokušavamo da probudimo savjest sa prilogom u Monitoru na temu nedostatka kulture u ophodjenju prema instituciji ODGOVORA! Opet jedno veliko NIŠTA!

Ponovo Centru i ponovo ništa. Potom šaljemo dopise na adrse SVIH u vlasti koji imaju e-mail i opet ništa!!! Od svih članova koji imaju e-mail ni jedan jedini se nije našao da uzvrati na naše pismo! Zaista teško razumljiv odnos.

U medjuvremenu čitamo iz štampe da je ambasador Anka Vojvodić otišla na divan Vuku i da je odsjela u prijateljskom dugom dugom razgovoru i da su se o svemu dogovorili! Razumjeli smo onu Njegoševu da ''Vuk na ovcu svoje pravo ima'', ali se pitamo čemu tolika snishodljivost i čuvanje dedinjske fotelje na uštrb interesa crnogorske dijaspore svuda u svijetu pa i u samoj Srbiji.
Umjesto da posjeti crnogorske iseljenike u Lovćencu koji su pod okriljem udruženja Krstaš dali izuzetan doprinos obnovi crnogorske državnosti i da im ukaže makar djelić pažnje što se njihovom zaslugom i sama našla u Beogradu - gospodja Vojvodić je sve iseljenike priložila Vuku! Naravno da to nije bio samo njen izbor i da je to uradila po vladinom receptu linije manjeg otpora.
Naime, ispalo je mnogo lakše gurnuti svu dijasporu u tor Vuku nego li razmatrati pojedinačne slučajeve i Sporazum sa Beogradom praviti onamo gdje je to moguće. U Australiji to, sigurni smo, nije ostvarivo. Barem ne za jedan duži vremenski period. Obrazloženje je veoma jednostavno. Ovdje je sva diplomatija pod direktnim uticajem ekstremista Srpske pravoslavne crkve koji diktiraju uslove pod kojima će srpska dijaspora sa istima saradjivati. Nedavno smo dobili, iz pouzdanih izvora, potvrdu takve politike saznanjem da je pop SPC, koji je ovdje isto što i g.Radović za SPC u Crnoj Gori, upozorio poslednjeg konzula kojega je u Sidnej poslala Crna Gora da ukoliko isti pozove M.Mandića ili nekoga iz Crnogorske zajednice oni će se potruditi da mu NIKO iz srpske zajednice ne dodje. Konzul se odrekao Crnogoraca (lično me je nazvao telefonom i obavijestio me da sam nepoželjan u konzulatu!), ali su mu od tada sva vrata srpskih udruženja bila širom otvorena!
Odakle, dakle, pravo vladi Crne Gore da sada crnogorske iseljenike raznih nacija i vjeroispovijesti gura u konzulat Srpske pravoslavne crkve na radost i likovanje cijele anticrnogorske iseljeničke populacije!

 

Generalni Sporazum sa Beogradom je izazvao žestoke reakcije medju crnogorskim iseljenicima u Australiji pa je razumljivo naše reagovanje.
Sa žaljenjem moramo reći da se osjećamo prevarenim i ovakav odnos vlasti prema nama smatramo sramnim, a pokušaju da budemo poniženi ćemo se oduprijeti kao i svaki put do sada. Takav Sporazum ćemo smatrati nevažećim pa ćemo konzulat i ambasadu zaobilaziti u širokom luku, kao i do sada, čekajući da nekome od odgovornih u Crnoj Gori proradi savjest ili na vlast dodje neka druga vlada koja će imati više razumijevanja za svoju dijasporu.

Mihailo Mandić

Predsjednik MEAA

Sydney, 22.03.2007.