Koncem januara 2020. godine, uočavajući što se to s Crnom Gorom dešava, objavio sam na Anteni M kolumnu pod naslovom „Apel crnogorskim građanima pred izazovima povampirenog kleorofašizma“.
Ukazujući na buđenje aveti klerofašizma, apelirao sam na sve crnogorske građanski osviještene snage da se ujedine u odbranu Crne Gore. U završnome pasusu apela poručio sam: „Zato pozivam sve građane Crne Gore, a posebno ustanove i pojedince koji su bili perjanica epohalnoga civilizacijskog pokreta koji je prije 14 godina urodio plodom obnove crnogorske nezavisnosti i približavanja Crne Gore prosvijećenome i modernome svijetu, da zaborave sve političke i druge razmirice i da se okupe u odbranu svetih vrijednosti antifašizma, sekularizma, multikulturalnosti i istinske društvene emancipacije Crne Gore!“
Šutao je Univerzitet Crne Gore, šutala je CANU, ni tadašnja vlast nije imala odgovor na prijetnju koja se valjala crnogorskim ulicama.

Apeliralo je samo tek nekoliko intelektualaca i jedina ustanova koja je Crnoj Gori preostala – Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Danas, kad beremo plodove tog anticivilizacijskoga iskliznuća, kad je Crna
Gora dobila Vladu koja svakim svojim korakom gazi na demokratiju, antifašizam, multikulturalizam, sekularizam i sve one vrijednosti koje čine suvremeno građansko društvo, na udaru su upravo oni što su na
vrijeme upozoravali ne to što se iza brda valja. Pokušaj gašenja (da, da, draga gospođo ministarko, u jezikoslovlju postoji polisemija, pa se malo informirajte što to znači) FCJK koji je povjeren u zadatak Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta sramna je demonstracija sirovoga revanšizma nove kleronacionalističke Vlade Crne Gore. Svoju mržnju prema svemu crnogorskom, a osobito prema ljudima i ustanovama koji su se afirmirali u odbrani temeljnih vrijednosti građanskoga društva, ne mogu sakriti ni ministri okupacione Vlade ni njihovi podređeni. Koliko je samo ijedi i muke bilo čitljivo na licu gospođe ministarke dok je pokušavala kompromitirati FCJK upirući prstom u pojedina njegova izdanja. Na listi za odstrijel, među proskribiranim piscima i djelima, našla se i moja osobnost. I da odmah to kažem – iznimno mi je zadovoljstvo što sam prokazan od strane klerofašista kao čovjek koji piše knjige! Danas u Skupštini Crne Gore u nas upiru prstom jer pišemo, śutra će naše knjige paliti na lomači, a već prekśutra će lomaču pripremiti i za nas. Ako nekome dosad nije bilo jasno kojoj to ideologiji služi ova bratija, danas je to posve bjelodano.

Proskribiran sam, dakle, što sam Crnogorac i što pišem knjige. I to ne bilo kakve knjige. Pišem o crnogorskome jeziku, crnogorskoj književnosti, crnogorskoj kulturi, a sve su to fenomeni koje ministarka
PNKS ne priznaje. Ne priznaje ona ni Crnogorce, znamo to dobro, smatra ih produktom etničkog inženjeringa!? Tolika količina mržnje prema jednoj naciji i prema jednoj zemlji – sakrivena iza plašta predaka
koji su za nju ginuli – nezapamćena je bilo đe na svijetu! Zasmetalo je ministarki što sam objavio knjigu u kojoj sam kritički analizirao fenomen svetosavlja, osmišljen 30-ih godina XX vijeka u mračnjačkim krugovima bliskim ideologiji naci-fašizma. Pisao je, uostalom, o tome izvrsno mladi srpski povjesničar Milivoj Bešlin.
No, zanimljivo je viđeti ko je još zasmetao ministarki osim moje malenkosti. Akademika Vukića Pulevića, ministarka PNKS označila je osobom „bez referenci“, posprdno se osvrćući na njegovu onomastičku knjigu jer on je – botaničar. Da barem ima elementarno vaspitanje, ako znanja nikakvoga nema, ministarki se ne bi smjelo omaći da jednog od najvećih živućih znanstvenika u Crnoj Gori, čovjeka čija je međunarodna znanstevna reputacija osvjedočena još u vrijeme dok je ministarka učila prve korake u rodnoj Bileći, proglasi osobom „bez referenci“. Śećam se dobro s koliko me je ushita svojedobno moj brat akademik Vojislav P. Nikčević obavijestio da se velikan našeg prirodoslovlja Vukić Pulević posvetio proučavanju narodnih imena
biljaka i životinja u Crnoj Gori. Tri knjige koje je iz te oblasti publicirao, na ponos su crnogorskoj onomastici i jezikoslovlju, a trn u oku onih što ne priznaju ništa crnogorsko, poput ministarke PNKS. Ostrvila se potom
ministarka i na Oglede o Njegošu Savića Markovića Štedimlije, gunđajući kako je FCJK pored toliko drugih autora koji su pisali o Njegošu izabrao da objavi tekstove Pavelićevog novinara i promotera Crvene Hrvatske. Bezočnost nekad doista nema granice, a kad se dohvati vlasti, postane to nepodnošljiva demonstracija sile i bahatosti.

Prešutala je ministarka da je FCJK objavio petotomnu Bibliografiju Njegoš s preko 40000 jedinica, preskočila je da spomene da FCJK ima posebnu ediciju posvećenu Njegošu u kojoj su publicirane najznačajnije
njegošološke monografije crnogorskih, ali i inostranih njegošologa, pa se u pokušaju diskreditiranja FCJK zadržala na Štedimliji, kao da se u toj knjizi nalaze njegovi politički pamfleti, a ne izvrsne studije i ogledi o
Njegoševu djelu, propraćeni serioznim predgovorom marnoga crnogorskog njegošologa i kulturologa Danila Radojevića. Lijepo je ministarki odgovorila poslanica Aleksandra Vuković – treba li danas obustaviti publiciranje djela Knuta Hamsuna ili Martina Hajdegera, zbog njihovi kontroverznih veza s naci-fašizmom!? Za svoje političke zablude Savić Marković Štedimlija platio je cijenu desetogodišnjom robijom u Gulagu, a potom i godinama provedenim na Golome otoku. Nikome danas u Crnoj Gori ni u primisli nije da Štedimliju politički rehabilitira, no štampanje njegovih vrijednih kulturoloških studija i ogleda civilizacijski je postupak, a pritom i značajan doprinos humanistici i kulturologiji. Doista smiješno zvuči kad neko ko se deklarira kao „žensko-četnik“, ko skrušeno cjeliva kovčeg ratnog huškača i promotera kulturalnoga rasizma Atanasija Jevtića, ko nikad javno nije digao glas što je u njenu rodnom gradu podignut spomenik ratnome zločincu i suradniku naci-fašista Draži Mihailoviću, danas spočitava FCJK što je publicirala knjigu kulturoloških studija o Njegošu S. M. Štedimlije.

Osobito se ministarka ustremila na izdanje Leksikon albanskih lingvista, a u docnijem saopštenju i na to što je FCJK publicirao knjigu albanskoga pjesnika Basrija Čaprićija. Za ministricu PNKS očevidno sablazan je da
crnogorske ustanove promoviraju albanske znanstvenike i pisce. I razumljivo je to, kad se imaju u vidu njeni ideološki svjetonazori zasnovani na teoriji krvi i tla. Skandalozno je, nažalost, što je takvoj osobi ikad omogućeno da uđe u učionicu, a kamoli da kormilari crnogorskom prosvjetom, naukom, kulturom i sportom. No to svakako treba zahvaliti bivšoj crnogorskoj vlasti koja joj je omogućila da kao strani državljanin stekne sva zvanja i titule, a potom dobije na preporuku upravo te vlasti, o kojoj danas govori samo u kategorijama „lopovi i bezbožnici“, status crnogorske državljanke. Ako je vlast koja joj je obezbijedila akademska promaknuća, a potom i državljanstvo, odista bila lopovska kako ona danas tvrdi, ne bismo li se mogli zapitati nije li i njeno stečeno državljanstvo produkt korupcije!?

Ipak, najskandalozniji postupak bilo je saopštenje koje je MPNKS uputilo javnosti grdeći FCJK kao kočijaško udruženje i držeći slovo o tome koje knjige nije smio objaviti, oglašavajući izdavački program FCJK „nesuvislim“!? U zvaničnome saopštenju MPNKS, kritikujući to što je FCJK objavio djela autora koji su pisali na albanskome, srpskom i hrvatskom jeziku, navodi se i ovo: „Ljudi iz struke bi morali da poznaju
književno-teorijski fakat da autor pripada literaturi naroda na čijem jeziku piše, drugim riječima, iako su neki od ovih autora rođeni u Crnoj Gori, to ne znači da pripadaju crnogorskoj književnosti, na isti način na koji Franc Kafka ne pripada češkoj, ili Kami alžirskoj. Dakle, jedno je želja da se sačuva identitet, a drugo ono što bi se moglo nazvati krađom tuđe kulturne baštine, a ovakvi primjeri su brojni.“ O tempora, o mores.

Ministarstvo na čijem je čelu doktor filoloških znanosti, a i njen je honorarni pobočnik također doktor filoloških nauka, tvrdi da „autor pripada literaturi naroda na čijem jeziku piše“, obesmišljavajući tako
ministarkinu profesionalnu ekspertizu jer na osnovu ove gluposti iza koje je stala, proishodi da ne postoji američka književnost, koju ona predaje na UCG, već je to zapravo engleska književnost. Ili, da
navedemo drugi primjer, Horhe Luis Borhes pripada španskoj, a ne argentinskoj književnosti, jer, bože moj, pisao je na španskom. A kako bi naše ministarstvo tek moglo objasniti svojim irskim kolegama svoje
veliko otkriće da Vilijam Batler Jejts ne pripada irskoj, već engleskoj književnosti ili da Semjuel Beket nije irski već zapravo engleski i francuski pisac jer je pisao na engleskom i francuskom, a ne na gelskom!? Moglo bi se redati do u nedogled u dokazivanju neznanja i zastiđa Ministarstva prosvjete, kulture, nauke i sporta. Još je zastidnije što su cijeli odlomak saopštenja zapravo prepisali iz fejsbuk objave jednoga tivatskog uslužnog oriđinala, kojeg su punih 6 godina na FCJK ćerali da se posveti znanosti, a on jedva dočekao „oslobođenje“ 30. avgusta da se vrati svojoj izvornoj profesiji – fejsbuk promociji naci- fašizma, mizoginije, kulturalnog rasizma, šovinizma i sl. Potvrdilo je tako MPNKS da nije sposobno bez plagijata sastaviti ni jedno obično saopštenje.

Svojim skarednim javnim nastupom i zastidnim saopštenjem ministarka PNKS potvrdila je svoje loše namjere prema FCJK. Prijeteći revizijom zapravo je demonstrirala najprimitivnije revanšističke metode, a opanjkavanjem izdavačke djelatnosti, koje je razotkrilo njene šovinističke stavove, pokazala je da joj namjera doista jeste ugušiti (opet ta vražja polisemija) jedinu obrazovno-znanstvenu ustanovu koja nije
poklekla pred prvim talasom klerofašizma. Kao jedan od najstarijih profesora s FCJK, i jedan od njegovih utemeljivača, te autor kapitalnog djela Istorije crnogorske književnosti od 1852. do 1918. (ICJK,
Podgorica, 2012) poručujem i njoj i njenim poslodavcima – FCJK neće nikad pokleknuti. Udžaba vam prijetnje, prljave metode zastrašivanja i diskreditiranja, udžaba vam horde botova te poneki doušnik i sufler, FCJK će i dalje biti stamena busija na braniku građanske, multivjerske i multinacionalne Crne Gore! A i ja kao njegov profesor, dok god budem bitisao, javno ću i otvoreno kritički govoriti o vama i vašoj vlasti kao i
1991. godine kad su na moje zdanje i na fakultet u Osijeku bili uperili topovske cijevi da me ušutkaju te iste militantne, ratoborne i huškačke šovinističke snage!

Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU