Istorija župskog kraja govori o održivosti Župe kroz vjekove. Zbog povoljnih fizičko-geografskih uslova, relativno blage klime, prostranih pašnjaka u okolini i obilja vode, pretpostavlja se da je Župa bila naseljena u vremenu prvih naseobina na području Crne Gore.

Iz najstarijih vremena na pojedinim lokalitetima nađene su alatke od kamena, strugalice od krečnjaka, kamene sjekire od krečnjaka i jedna igla od bronze. Ti predmeti koji se danas čuvaju u muzeju u Nikšiću najvjerovatnije da pripadaju neolitu – mlađem kamenom dobu (od 10.000 do 3.000 g.prije nove ere). U župskom naselju Zagrad pronađena je kelt sjekira iz Haltštata, starijeg gvozdenog doba (od 1.000 do 500 g.prije nove ere), tj.u doba organizovanja prvih država na prostoru Grčke i Italije i u doba migracija indoevropskih naroda. U doba naseljavanja Ilira ovaj kraj je pripadao plemenu Dokleata, kod kojih je stočarsto bilo glavna privredna grana, pogotovo zbog dobrih pašnjaka u okolini. Padom Ilirskih plemena pod rimsku vlast došlo je do ubrzane romanizacije Ilirskog stanovništva. U Župi su pronađeni ostaci rimskog vodovoda koji je snabdijevao grad Andervu (Nikšić). Voda je dovođena sa izvorišta Jablanice.
Župa je u doba rimske vladavine pripadala provinciji Prevalis. Takođe su i neka župska sela bila naseljena u doba Rimljana, što potvrđuju materijalni dokazi, ostaci rimskog groblja, rimski novac, nakit, keramika.

U VI vijeku nove ere današnjim Nikšićem i okolinom vladaju Istočni Goti. Oni su razorili Andervu i sagradili tvrđavu zvanu Anagastum. Kasnije su Sloveni prilagodili ovaj naziv svom jeziku u tako je grad dobio naziv Onogošt. Sloveni su naselili ove oblasti u VI i VII vijeku donoseći sa sobom svoju tradiciju i kulturu.

Župa se poslije oslobađanja od Vizantije, sve do 1180. godine nalazila pod vlašću Vojislavljevića, zetskih vladara. Godine 1180. Župa ulazi u sastav države Nemanjića, kao i sva Zeta. Župa ostaje u sastavu Nemanjićke države sve do propasti njihovog carstva. U tom periodu, dolinom Gračanice prolazio je važan trgovački put od Onogošta do Brskova. O tome svjedoče ostaci karavanske stanice Susjed-grad u Gornjem Morakovu. Stanovništvo se većinom bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Zemlja je bila u posjedu feudalaca koji su imali svoje kmetove koji su radili na njihovim posjedima. U brdskim krajevima feudalni sistem nije imao izrazite karakteristike kao u ravnici, jer se veći dio stanovništva bavio stočarstvom, pa su imali različite obaveze za razliku od kmetova.

Raspadom srednjovjekovnog carstva u okolini Onogošta živjela su tri stara plemena:
Riđani,
Lužani i
Drobnjaci.
Riđani su bili najače pleme u Župi i živjeli su u njenom zapadnom dijelu.
Lužani i Drobnjaci živjeli su u istočnom dijelu. Sva tri plemena imala su udio u Nikšićkom polju i na planinama oko njega.

Naselje Zagrad je bio centar prvobitnog naseljavanja plemena Nikšići koje se dalje širilo prema Župi, zatim preko planina u Rovca i na zapad u dolinu Gračanice i Nikšićko polje. U dolini Gračanice osnivaju dva naselja, Dragovoljiće i Rubeža. Nikšići su istisli Drobnjake iz doline Gračanice i podigli jako naselje Trebjesa blizu Onogošta. Otad se ta grana plemena zove Trebješka. Nikšići su asimilirali dio ovih starih plemena pogotovo djelove Lužana i Riđana. Pouzdano se zna, iako na osnovu oskudnih podataka, o borbama starosjedjelaca Lužana, koji vode porijeklo od potomaka Ilira i plemena Nikšići, koji su se doselili u XIV vijeku iz mjesta Krtoli-Boka Kotorska. Ova borba je bila prilično teška, jer su pleme Lužani grčevito branili svoje posjede.

Rodonačelnik plemena Nikšići bio je Nikša, sin Grbljanskog bana Vladimira, poznatog iz narodnih pjesama kao ban Ilijan. Ilijan je bio u rodbinskim vezama sa Nemanjićima, zbog čega je njegov sin Nikša dobio za zasluge Župu, a naselio se u selu Zagradu, stupivši u službu bana Ugrena, koji je u to vrijeme vladao ovim krajevima.

Nikša je težio da ugrabi vlast i Ugrenovu teritoriju, pa se sa sinovima dogovori da ubije bana Ugrena. To je i uradio jednom prilikom kada se ban Ugren vraćao iz Župe u selu Liverovićima. Nakon toga je postao gospodar ovog kraja i bio proglašen za vojvodu. Župu 1465. godine Turci osvajaju i ona će biti pod njihovom vlašću sve do oslobođenja Župe 1856. godine. Iako porobljena Župa je u svojoj prošlosti prolazila kroz mnoge okršaje sa Turcima da bi njeno stanovništvo održalo vjersku i nacionalnu pripadnost. Taj put je bio vrlo dug i krvav, osvjedočen mnogim događajima i ličnostima koje su se u pojedinim razdobljima nalazili na čelu svoga plemena. Za vrijeme turske vladavine Župa doživljava masovno seljenje stanovništva, a naročito 1756. godine, kada su se brojne porodice iselile u Istočnu Bosnu, Srbiju i u druge krajeve. Župljani su imali brojne okršaje sa Turcima. Aktivno učestvuju u ustanku vojvode Grdana 1597. godine, napadima na Nikšić 1711 godine i bici na Krusima 1796 godine.

Župljani zajedno sa Moračanima i Rovčanima, nemogavši da trpe zulum, ustadoše na oružanu borbu protivu Turaka 1803. godine. Ustanak u Župi uhvatio je veliki mah i proširio se na druga hercegovačka plemena. Nikšićki Turci nijesu mogli ugušiti ustanak nego se za pomoć obrate Carigradu. Sultan u zimu 1804. pošalje u Nikšić Ali-Rizu da izvidi uzroke pobune. Ali-Riza oštro kazni one koji su nanijeli zlo ’’raji’’, nakon čega se obratio za pomoć kod hercegovačkog Vladike Jeremija koji nije uspio da smiri Župljane, jer su Turci bili nanijeli dosta zla okolnim krajevima.

Iako Župljani u ustanku 1803. godine nijesu uspjeli da se oslobode od Turaka i prisajedine Crnoj Gori, bili su sa njima na ratnoj nozi sve do 1819. godine kada je na zauzimanje crnogorskog vladike Petra I došlo do nekakvog privremenog izmirenja.

Poslije zaključenog primirja 1819. godine Župljani se vratiše iz zbjegova na porušena i popaljena ognjišta. Te godine arhimadrit Aksentije Šundić podigao je jednu oveću zgradu kod župskog manastira, koja je služila potrebama plemena i u kojoj će 1871. godine biti otvorena i prva škola u Župi.

Sve do druge polovine devetnaestog vijeka Župljani su održavali tijesne veze sa Crnogorcima i susjednim hercegovačkim plemenima. Relativni mir je trajao sve do čuvene Omer-Pašine godine 1852. godine kada su Župljani dali veliki doprinos odbrani manastira Ostrog.

Godine 1853. Župski manastir je oslobođen od Turaka i tada nastaje njegovo obnavljanje. Poslije ovih borbi Župa ima sve tješnije odnose sa Crnom Gorom dok se nije konačno prisajedinila Crnoj Gori 1859. godine, poslije slavno izvojevane pobjede na Grahovcu 1858. godine, kojom su Crnogorci zadivili čitavu Evropu.

U hercegovačkom ustanku 1861. godine dvadeset pet Župljana se borilo u odredu Peka Pavlovića za oslobođenje Hercegovine, a jedan dio njih i kao ''jajoši''u ustanku Luke Vukalovića.

Selo Bršno, koje se nalazi jugozapadno od Župe, a južno od Kablene glave (1151.m.), u maloj udolini dužine 4 km, a širine 2 km, i prosječne nadmorske visine od 720.m. je poslije oslobođenja Nikšića izdvojeno iz sastava Župske kapetanije i ušlo je u sastav Ozrinićko-Bršanske kapetanije. Knjaževim ukazom iz 1903.godine vraćeno je u sastav Župske kapetanije. U sastav kapetanije, a poslije Prvog svjetskog rata, Župske opštine ostaje sve do 1945. godine, kada ponovo pripada Ozrinićima.

Župljani nijesu izostali ni u čuvenoj bici u klancu Dugi 1862. godine gdje ih je izginuo veliki broj, dok je jedan broj bio ranjen.

U oslobodilačkim ratovima Crne Gore 1876/1878. godine iskazali su veliku hrabrost u čuvenoj bici na Vučjem Dolu 1876. godine pod komandom Jefta Miletina Nikolića, pa se za njih odnose i stihovi knjaza Nikole iz župskog kola.

"Na Vučji Do sabalja su ponajviše ugrabili, gdje je bilo stani pani svuda su se namjerili..."

Poslije pobjede na Vučjem Dolu, Župsko-Lukovski bataljon istakao se borbama za oslobođenje Nikšića 1877. godine, gdje su osvojili jedno od najbolje utvrđenih bedema Nikšića, Džidića kulu. Župski bataljon dao je nemjerljiv doprinos i u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Župski bataljon je učestvovao u prvom balkanskom ratu u borbama oko Skadra. Takođe su po izbijanju drugog balkanskog rata Župljani učestvovali u bici na Bregalnici. U prvom svjetskom ratu Župski bataljon u sastavu Sandžačke vojske, ratuje u Bosni i trpi velike gubitke na Glasincu. U ovoj čuvenoj bici za samo jedan dan su poginula 34 Župljanina.

Za vrijeme života pod Austro – Ugarskom život u Župi bio je gotovo nesnosan. Glad, bolest, nemaština bile su svakodnevna pojava. Često su umirali starci i žene a ponajviše nejaka djeca. Po župskim šumama počinju da se odmeću komiti - pristalice Kralja Nikole koji pružaju otpor austrougarskom osvajanju.

Nakon Prvog svjetskog rata došlo je ujedinjenja južnoslovenskih naroda, međutim ova tvorevina nije bila rezultat težnje čitavog naroda. Tako da je svuda u Crnoj Gori, pa i u Župi došlo do političkih previranja i prve velike podjele Župljana koja je ostavila trag u svim narednim godinama.

Župljani su i u NOR dali svoj doprinos aktivnim učešćem u ratu, ali i skupljanjem pomoći i njegovanjem bolesnika, pošto je Župa velikim dijelom trajanja II svjetskog rata bila slobodna teritorija, tako da je 1. i 2. aprila 1944. godine u Kutima održan Osnivački kongres Crvenog Krsta za Crnu Goru i Boku.

U Župi se 1944. otvaraju one škole koje su, u privatnim kućama radile i prije rata - u Liverovićima, Morakovu i na Zagradu. Pošto je škola u Miolju Polju bila spaljena otvaraju se škole u Dučicama, Kutima i Vasiljevićima koje rade u privatnim kućama. Godine 1954. Župa gubi status Opštine