Sunovrat medijskoga koncerna Vijesti ništa ne može bolje ilustrirati od autorskoga teksta „Vuk na vratima: Cetinje – Podgorica – Beograd“, glavnog i odgovornog urednika Srdana Kosovića. Medij koji je koncem 90-ih i dijelom tokom prve decenije XXI stoljeća odigrao važnu emancipatorsku ulogu u Crnoj Gori, danas se legitimira kao glasilo parapolitičke organizacije pod imenom Srpska crkva. Kad se, pak, uporedi medijska scena u Crnoj Gori krajem 90-ih s ovom danas, sunovrat profesionalnog novinarstva zorno se vidi i kroz to što bi po svim kriterijima (ideološkim, profesionalnim, stilskim) aktualni glavni i odgovorni urednik Vijesti u
najboljem slučaju mogao biti portir u ondašnjem Danu, koji je i pored toga što je osnovan od strane vojne obavještajne službe okupljao novinare, a ne priučene fundamentaliste i propagandiste.

Zanimljiv je, međutim, kut iz kojega Vijesti sagledavaju suvremenu Crnu Goru i iz kojega ocrtavaju nove političke planove. Manipulirajući pojmom „građanski“, baš kao i njihovi eksponenti u novoj crnogorskoj Vladi, Vijesti bjelodano uspostavljaju segregacijski model u društvu. Naime, predmet Kosovićevih političkih analiza i projekcija isključivo su – vjerovali ili ne – pripadnici pravoslavne zajednice u Crnoj Gori: Srbi, Crnogorci ili pak oni s dualnim identitetom, Kosoviću posebice dragi. Čak ni u njegovoj ilustriranoj shemi mjesta za političke subjekte manjinskih naroda – nema!? Polazeći od premise da je doskorašnja vlast nastojala
napraviti nacionalnu državu, a Srbe tretirala kao građane drugoga reda, Kosović pravi prozirnu grešku u koracima, preskačući da spomene da je baš ta doskorašnja vlast bila presudno zaslužna za donošenje Ustava kojim je Crna Gora određena kao građanska država te da je za sve vrijeme od 1998. godine na raznim nivoima vlasti postojala zastupljenost svih nacionalnih zajednica, što danas nije slučaj jer imamo jednovjersku i evidentno jednonacionalnu vlast, s izuzetkom potpredśednika Vlade. Dakako. U eri te bivše vlasti Srpska crkva u Crnoj Gori dobila je status povlaštene vjerske zajednice, postajući titular oko 50 km 2 državne imovine protivpravnim prijepisima u katastru, da ne spominjemo koliko je državu koštala izgradnja hramova i sl. Tek kad je donesen Zakon koji je trebalo da bespravne prijepise anulira, a Srpsku crkvu iz statusa apsolutnoga monopola uvede u pravni sistem Crne Gore, Srpska se crkva pobunila ne zbog
navodne ugroženosti, već zbog gubitka privilegiranoga statusa. Usto, podjela na „zdravo“, uslovno crnogorsko, i neko drugo, Vučićevsko, tkivo Srpske crkve koju promovira Kosović, klasična je magla-rabota, jer je Srpska crkva centralizirana organizacija čije je śedište u Beogradu, a 4 njene eparhije na teritoriji Crne Gore ni formalno ni suštinski ne mogu se iz nje izdvajati kao zasebni entitet, osim, naravno, u političke ili bolje reći politikanske svrhe, daleko od hrišćanskoga, soteriološkoga pozvanja jedne navodno pravoslavne vjerske zajednice. U eri te strašne antisrpske vlasti na državnome Univerzitetu pored Studijskoga programa za crnogorski jezik i književnost, od svih drugih jezika koji su ustavno određeni kao jezici u službenoj upotrebi, jedino je postojao još i Studijski program za srpski jezik i književnost. Sukladno tome, i nastavni je predmet u crnogorskim školama bio crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i
književnost. Kad se pažljivije pogledaju Kosovićeve „analize“, izvjesno je da se u tekstu se promovira teza da je svaki društveni model u kojem nije uspostavljena apsolutna srpska dominacija i monopol – diskriminatorski prema toj zajednici. To je, uostalom, teza od koje su krenuli svi ratni sukobi u bivšoj Jugoslaviji. Za Kosovića, a posljedično i Vijesti, pak, pod pojmom građanska država ima se misliti isključivo na ono crnogorsko građanstvo što se krsti s tri prsta i metaniše pod krovom Srpske crkve.

K tome, za jedno drugo ne manje važno ustavno određenje Crne Gore kao sekularne države, Kosović ne daje ni pet para, pa kao legitimne političke konstituente u svoj narativ uvodi Srpsku crkvu u Crnoj Gori i Srpsku crkvu u Srbiji, posvetivši najveći dio svog teksta apoteozi poltičkoga djelovanja dijela sveštenstva Srpske crkve u Crnoj Gori!? Njegoš bi rekao – lijepo li ovo sablja čita!?
Srdan nam se Kosović tako prikazuje ne kao novinar, već kao pojac Gojka Perovića, kojemu je zapalo u zadatak da ispoje platformu po kojoj u jednoj građanskoj i sekularnoj državi, politiku treba dominantno da usmjerava – crkva. Što, pak, reći o skandaloznom poređenju Cetinja i Beograda kao dva navodna pola koja čereče suvremenu Crnu Goru pri čemu je Cetinje, za one neupućene u geografiju, prijestonica Države Crne Gore, a Beograd, premda se Srdan očevidno još nije navikao na to, glavni grad suśedne države, čije vučje apetite prema Crnoj Gori ne spori ni Srdan. Ili njegovo poređenje srpskoga i crnogorskog nacionalizma („dva desna etnopolitička ekstrema“), kao dva ravnopravna takmaca. Podśetimo, iza srpskoga šovinizma
ostalo je oko 150000 mrtvih i milioni raseljenih u potonjim balkanskim ratovima, kad su se granice Velike Srbije crtale na potezu Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, dok od onoga što Kosović i ekipa smatraju crnogorskim pandanom te mračne ideologije ne prijeti opasnost ni jednome metru kvadratnom bilo koje Crnoj Gori suśedne države, a njegove su žrtve mjerljive samo kategorijom duševnih bolova nanijetih Kosoviću i njegovim istomišljenicima koji se još nijesu pomirili s rezultatima referenduma iz 2006. godine.
Premda na samome tekstu nema te izravne natuknice, sramni propagandistički tekst Srdana Kosovića, nije ništa drugo do plaćeni marketing. Sva sila notornih pogrešaka nove Vlade u tome je tekstu prikrivena narativom o „lošem PR-u“, činjenica da je ta vlast učinila sve da se temelji građanskoga i sekularnoga društva survaju skrivena je iza narativa o koruptivnom karakteru prethodne vlasti, a evidentno dominantni upliv na donošenje odluka jedne parapolitičke organizacije, utemeljene na vrijednostima ksenofobije, kulturrasizma i šovinizma, koja se javnosti predstavlja kao vjerska ustanova, u tekstu je prikazan kao inkluzivna, poželjna i progresivna društvena platforma.

Kad se sve to ima u vidu, razvidno je da je uloga Vijesti u novoj crnogorskoj društvenoj stvarnosti da bezočnim spinovanjem uvedu Crnogorce u projekat duhovne, kulturne i nacionalne asimilacije, a državu Crnu Goru transformiraju u pravoslavnu talibaniju u kojoj će svi oni koji se ne podvrgnu vjerskim uzusima „zdravog“ tkiva Srpske crkve, biti isključeni iz političkoga života i tretirani kao građani drugoga reda. Na takve spinove Vijesti, uvjeren sam da će svi građani Crne Gore koji je doživljavaju kao svoju domovinu, znati da daju primjeren odgovor. Onakav kakav su dali 1997. odbijajući da se povinuju fašističkoj politici Slobodana Miloševića, onakav kakav su dali 2006. promovirajući Crnu Goru kao građansku, multikulturalnu i sekularnu državu i onakav kakav će dati novome naletu klerofašizma čiji su ključni medijski promoter u Crnoj
Gori posrnule Vijesti!

Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU