Sjećanje na našeg Radomira Ilića

Od rodnog sela Srijede, do Ljubljane i Antarktika

Svetlana Mandić
06.04.2025.

Mnogo nam je pričao o Antarktiku. Bio je jako ponosan što je čak dva puta bio pozvan tamo na mjesec dana 2003. i 2005. godine. U to vrijeme, Antarktik je još bio netaknuti kontinent. Danas ga masovno posjećuju oni koji imaju novca. Pričao mi je da je put brodom trajao tri noći i dva dana, da je bio izuzetno naporan i riskantan. Pokazivao mi je slike i govorio kako su pored njega stajali pingvini dok je radio. Mjesec nakon njegove smrti, poštar mi je donio njegovu razglednicu s Antarktika i rekao: “Neko vam šalje pozdrave izdaleka”. Rasplakala sam se i odgovorila: “Da, ali ovi pozdravi dolaze zaista iz velike daljine, jer mog oca više nema na Zemlji”. Razglednice su tada do Evrope putovale oko šest mjeseci, priča za “Vijesti” Ester Prajs, kćerka Radomira Ilića, prvog crnogorskog naučnika koji je boravio na Antarktiku.

Ilić, koji je nakon studija ostao da živi i radi u Ljubljani, bio je član ukrajinsko-slovenačke ekspedicije koja je 2003, a zatim i dvije godine kasnije, boravila na Južnom polu, pa je to možda jedan od razloga što je to u zemlji u kojoj je rođen i kojoj je svim srcem pripadao, prošlo nezapaženo. A nezapaženo je prošao i njegov izuzetno bogat i plodonosan naučno-istraživački rad.

“Jedna noć u avionu, dvije u Buenos Ajresu, pet noći na lađi i dvije u Antarktičkom centru. Desetodnevni događaj, u kome se dogodi više nego u čitavoj normalnoj godini. Put od Ušuaje do Antarktika, sa 85 metara dugim brodom i 65 članova naučne ekspedicije, te 30 članova posade preko Drejkovog prelaza (dva dana i tri noći) je vrlo naporan. Ulazak na Antarktik brodom je jedinstven događaj. Ovdje je pravi institut i naučni poligon. Preko dana radimo eksperimente, a po noći analiziramo rezultate i pišemo naučne radove. Pošta ide preko Kijeva. Od danas možemo pisati, ali nijesam siguran da li možemo čitati poštu”, napisao je Ilić u prvoj poruci koju je poslao sa Antarktika 2003. godine.

Plemeniti oficir za porodične veze

Radomir Ilić je rođen 1945. godine u selu Srijede, u Dugi, oko 25 kilometara od Nikšića, ispod planine Njegoš i Zle gore. Nakon završetka osnovne škole i Gimnazije u Nikšiću, odlazi u Ljubljanu, ne sluteći da će koju deceniju kasnije stizati i do Ognjene zemlje i Antarktika.

“Moj otac je bio, prije svega čovjek, a tek onda naučnik. Da je imao mogućnost, on bi studirao nešto iz humanistike. Napamet je znao usred noći Njegoša i ostale velike pjesnike da recituje. Kao odličan đak nikšićke Gimnazije dobio je stipendiju od Željezare za metalurgiju u Ljubljani koju je uspješno završio, a na postdiplomskim studijama prešao je na fiziku koju je studirao i u SAD-u, na vjerovatno najboljem fakultetu za nauku na svijetu MIT”, kaže Radomirov sin Uroš, osnivač jedne od najvećih advokatskih kancelarija u regionu, sa uredima u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju.

Počasni je konzul Kraljevine Belgije i bio je predsjednik nadzornih odbora Luke Koper i Perutinina Ptuj. Sa suprugom, sinom i kćerkom živi u Piranu.

Njegov otac je u Ljubljani upoznao dvije godine mlađu Leu Kadunc, koja je završila pravo i radila kao krivični sudija. Vjenčali su se i dobili kćerku Ester i sina Uroša.

“U oktobru 2005. godine proslavili smo njegov 60. rođendan u velikom stilu i tada je, prvi put u životu, održao dug govor, što za njega nije bilo tipično. Kao da je jedan dio njega osjećao da se oprašta od nas. U januaru 2006. godine zaista nas je napustio. Sahranjen je u Ljubljani, a ogroman broj ljudi je došao da mu oda počast. Tada sam shvatila koliko je bio važan nauci i koliko je zaista bio veliki čovjek. Iako to možda zvuči čudno, tada sam još jednom, još snažnije, osjetila ponos što sam njegova kćerka. Iza njega je ostala ogromna praznina koju do danas nismo uspjeli da popunimo. Nedostaje nam već 20 godina”, sa tugom kaže Ester i dodaje da je toliko toga mogao da pruži svojim unucima.

Ester je 30 godina radila kao sudija i prošle godine odlučila je da napusti posao i posveti se terapeutsko-savjetodavnom radu - pomaže ljudima da se osnaže i oslobode stresa. Ima supruga i dvije kćerke, jedna je završila psihologiju u Holandiji, a druga studira glumu u Ljubljani.

“Moj otac je bio mnogo vezan na Crnu Goru, a najviše za njegove Srijede, gdje je rođen. Maštao je i planirao da u Srijedama napravi kuću, pored kuće u kojoj je rođen, i da kada ode u penziju, tamo ide po pola godine. Mnogo nam je pričao o djetinjstvu i mladosti. Mnogo je volio svoje sestre i braću, a posebno roditelje za koje je imao ogromno poštovanje i uvijek mi je govorio kako ću da razumijem njegov bol tek kada on umre. U porodici Ilić je bio \’oficir za veze\’, jer su se njemu svi javljali, iz Australije, Amerike, Indonezije, Afrike, Makedonije, Srbije, pa je on onda davao informacije dalje. Mnogo je volio da pomaže onima manje srećnim od njega, pa je znao da pozajmi pare kako bi se autobusom vratio iz Nikšića, jer je sav novac koji je imao kod sebe poklonio”, priča Uroš.

Ester dodaje da je Crna Gora bila njegova najveća ljubav i da se nikada nije pronašao u Sloveniji.

“Odbrojavao je dane do sljedeće posjete Crnoj Gori, gdje su ga svi s nestrpljenjem čekali da im ispriča šta je sve doživio i vidio, kakav svijet postoji izvan njihove domovine. Tada još nismo bili u eri interneta. Kada bi došao u Crnu Goru, svaki put je ponovo pronašao sebe, spojio se sa svojom dušom i energetski se napunio za nove izazove. Mnogo je volio braću, sestre, njihovu djecu. Pomagao je svuda gdje je mogao. Njegova majka, koju je jako poštovao, imala je posebno mjesto u njegovom srcu. Svake godine mu je plela nove bijele vunene čarape od domaće ovčje vune, koje je nosio umjesto papuča i koje su mu mnogo značile. Više puta je uspio majku da nagovori da avionom dođe kod nas u Sloveniju na nekoliko nedjelja. Možete zamisliti kakav je to bio podvig za nju i koliko joj je hrabrosti trebalo da se snađe i sjedne na avion kako bi nas posjetila. Moja baka je za mene i danas jedna od najmudrijih žena koje sam ikada srela”, kaže Ester.

Raspad Jugoslavije je, ističe Uroš, njegov otac teško podnio, jer je tada shvatio da više neće živjeti u zemlji gdje je rođen i odrastao.

“U to doba u Sloveniji je bio prisutan nacionalizam, pa smo svi koji nismo bili ‘čisti’ Slovenci imali više ili manje probleme. Kod njega se to vidjelo tako što nije uspio da dobije mjesto profesora na Univerzitetu u Ljubljani, već u Mariboru, iako se njegove reference bile mnogo bolje od ostalih. Takve nepravde je podnosio mnogo teško, jer je vjerovao u poštenje i dobro u ljudima”, kaže Uroš.

Crnogorac koji je neumorno radio do posljednjeg dana

Radomir Ilić je radio u Ljubljani u Institutu “Jožef Stefan” (IJS), u Reaktorskom centru, gdje je bio rukovodilac laboratorije. Bio je i profesor na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Mariboru, gostujući predavač i saradnik na mnogim fakultetima u Evropi. Organizovao je osam svjetskih konferencija iz oblasti neutronske radiografije, bio je urednik poznatog časopisa “Nuclear Tracks”. Napisao je monografiju o SSNTD (detektor nuklearnih tragova) zajedno sa akademikom prof. Saeedom Durranijem, svjetski poznatim stručnjakom za SSNTD, objavio je stotine naučnih radova, družio se i sarađivao sa najpoznatijim naučnicima u svijetu.

“Naš Rado je bio pravi radoholičar, vrijedan i savjestan. Često smo radili i po 12 sati i više, a on kasnije kao profesor i više. Naša oblast detektora nuklearnih tragova i neutronske radiografije bila je na čelu istraživanja u fizici, astronomiji i medicinskoj fizici. Sjećam se da je u Institut \’Jožef Stefan\’, u Reaktorski centar, došao davne 1970. godine kao mladi diplomirani metalurg. Njegov diplomski rad ‘Razvoj mikroneutronografije’ bio je izazov i velika inovacija koja je privukla pažnju svijeta. Nevjerovatnom marljivošću i upornošću brzo se uključio u rad nas fizičara. Istraživačka radoznalost, ogromna marljivost, buntovna nepopustljivost su njegove osobine koje su ga dovele do vrha nauke. Nove, smjele ideje, domišljatost i upornost bili su naš putokaz. Pod rukovodstvom odličnog mentora prof. dr Mitje Najžerja, Rado je završio prvo master, a potom i doktorsku tezu, gdje je detaljno objasnio formiranje autoradiografske slike za različite tipove detektora tragova, optimizaciju parametara autoradiografske slike i njen kvalitet. Ovaj rad je objavljen u četiri uzastopna članka u časopisu Nucl. Inst. Meth. i stalno se citira”, kaže dr Jože Rant, najbliži Ilićev saradnik u Institutu “Jožef Stefan”.

Ističe da mu je Ilićeva smrt teško pala i da nije mogao da vjeruje da će tri mjeseca nakon što su crnogorskom šljivovicom nazdravljali za Radomirov 60. rođendan morati da mu drži posmrtni govor.

“Krenuli smo skromno, bez opremljene laboratorije, bez potrebnog materijala i aparata, i nakon 35 godina rada imali smo vrhunski opremljenu laboratoriju, svjetski poznatu. Rado je postigao da njegovo ime bude poznato širom svijeta, a sa njim i ime Instituta i Univerziteta u Mariboru. Njegovo polje rada bili su nuklearni detektori tragova, njihovo proučavanje, upotreba u autoradiografiji, radiografiji i dozimetriji, u geologiji, metalurgiji, medicini, kosmičkim zracima, fizici teških jona. Njegova istraživanja i predavanja odvela su ga na sve kontinente, a na kraju i na Antarktik, gde je zajedno sa ukrajinskim kolegama proučavao radon u ovoj netaknutoj sredini. Slovenija je tako dobila priliku da učestvuje u istraživanjima na Antarktiku”, ističe Rant.
 

Kaže da je profesor Ilić u laboratoriji za nuklearne tragove prenosio znanja mnogim mladim domaćim i inostranim istraživačima, a na fakultetu brojnim studentima koji su mu bili zahvalni za stečeno znanje.

“Bio je popularan i poštovan od strane vrhunskih svjetskih stručnjaka i ključna figura u Međunarodnom udruženju nuklearnih tragova. Bio je predan traganju za novim idejama, neumoran, ‘zatrovan’ naukom. Radio je do kraja, do posljednjeg daha, bukvalno. Dan ili dva nakon njegove smrti otišao sam u njegovu sobu u IJS i na njegovom stolu je bila gomila rukopisa za objavljivanje u ‘Nuclear Tracesu’, koje je morao da pregleda, kao jedan od urednika. Na vrhu gomile bio je dokument sa njegovim potpisom datiran 27. decembra 2005. Dakle, bio je u IJS-u sedam dana prije smrti. ‘Izgorio’ je u planovima, radu, stresu”.

Dr Rant se prisjetio i jedne od brojnih anegdota vezanih za njegovog kolegu Ilića.

“U okviru raznih naučnih projekata i međunarodne saradnje mnogo smo putovali. Kada smo jednom putovali za Zapadnu Njemačku vidio me je na aerodromu kako punim kofer suvim kobasicama. Zadirkivao me je da idemo u Evropu, gdje ćemo da jedemo kraljevski, jer imaju vrhunske restorane. Kašnjenje, gužva u saobraćaju i stigli smo u hotel tek u 23 sata. Restorani su bili zatvoreni, kuhinje ne rade, a obojica gladni. ‘Isprosio’ sam za hljeb i otišao u sobu da isječem kobasice. Kada je Rado ušao u sobu ‘uletio’ mi je u sendviče. Šalio sam se s njim da mora dobro da plati večeru, jer su kobasice sad izvozne, imaju dodatu vrijednost. Naravno, bratski smo podijelili večeru”.

Koliko je Ilić bio veliki radoholičar, Rant kaže da su ga kolege s Instituta često zadirkivale da nije Crnogorac, nego “Slovenac pod maskom Crnogorca”.

“Rado je bio pravi Jugosloven, ali ipak Crnogorac i dijelom Slovenac. Volio je da citira i deklamuje Njegoša i druge pjesnike”.

Omiljen i na istoku i na zapadu, i kod amatera i profesionalaca

Sava Durutović iz Jasenovog polja, koji živi u Ljubljani, sa Radomirom je bio prijatelj još iz osnovne škole. To prijateljstvo je ostalo do kraja života i Durutović je ponosan na tu činjenicu.

“Kao veliki naučnik predan je bio istraživačkom i pedagoškom radu. Bio je veliki prijatelj i dobrotvor za sve dobre ljude. Izuzetno talentovan i hrabar čovjek, omiljen i na Istoku i na Zapadu, kod amatera i profesionalaca, laika i učenih ljudi. Svako druženje dočekao je sa osmijehom i humorom. Lična osjećanja djelio je sa prijateljima u koje je imao povjerenja. Volio je Crnu Goru i slobodno vrijeme je koristio da posjeti roditelje, rodbinu i planinu Goliju. Oprostili smo se od njega na Badnji dan, 6. januara 2006. godine, sa pjesmom koju je napisao Vasko Vujičić iz Duge”, kaže Durutović.
 

Branko Matović, koji živi u Nikšiću, sa Ilićem je drugovao od studentskih dana.

“Moje drugarstvo sa Rašom traje od 1965. godine do njegove smrti. Rašo je bio godinu stariji od mene i već je otišao u Ljubljanu da studira. Kada sam sljedeće godine 27. septembra 1965. došao u Ljubljanu, Rašo je bio jedina osoba koju sam znao. Napravio je briljantnu karijeru. Ja sam se jedini od drugova vratio za Nikšić, a ostali su svi ostali u Sloveniju, pa tako i on. ‘Zarobile’ ih njihove Slovenke. Sa Rašom sam ljeti išao i u njegovo selo Srijede. Sjećam se da su ljeti svi išli na selo, a mi smo jedini ostajali ovdje, jer nikoga nijesam imao na selu. Onda me Rašo zvao i sa njim sam išao u Srijede, kod njegove majke Milene, koja je bila rodom od Burića, i oca Vuka. Sjajni su to ljudi bili”, sa nostalgijom kaže Matović i dodaje da je često službeno putovao za Sloveniju i da je uvijek morao da se vidi sa Ilićem.
 

Više volio da daje, nego da ima

“Nije patio za materijalnim stvarima. Bio je skroman i zadovoljan, čak i konzervom za ručak. Mnogo je više volio davati, nego imati. Bio je otvoren, prvi je znao da zaigra i zapjeva, pa je u drustvu naučnika bio poseban i mnogo voljen. Kao dijete sa sela volio je i životinje, a pas i konj su mu bili na prvom mjestu. Imao je čamac kojim je ljeti, kada ode na more, volio da ide na ronjenje i da upeca ribu na harpunu. Odličan je bio fudbaler i mnogo jak, s obzirom na konstituciju. Kasnije je naučio i da skija i to je mnogo volio, pa je svake godine sa nama išao nedjelju dana na skijanje u Austriju ili Italiju. Za vikend je volio sa nama otići u planine, a kasnije, kadu smo sestra i ja odrasli, išao je sa društvom iz Crne Gore. Slovenačke planine su ga podsjećale na Crnu Goru. Volio je kamen. Pričao je crnogorski, slovenački, ruski, engleski i njemački. Nije bio mogo talentovan za jezike, ali je bio uporan i studiozan. Malo je znao i da gusla”, pokušava Uroš da u najkraćim crtama predstavi oca.

Svjestan je da sve što je rekao je malo. Najbolje to znaju on, sestra i majka, ali i svi koji su Radomira poznavali.

“Otac je zaista bio veliki naučnik, ali prije svega veliki čovjek. Kada bih morala da ga opišem jednom rječju, to bi bila plemenitost. Imao je izuzetno otvoren um i visok nivo svijesti. Bio je izuzetno velikodušan, vječiti davalac koji nikada nije očekivao nikakvu nagradu ili priznanje za sebe. Uprkos svojoj svjetskoj prepoznatljivosti i naučnim dostignoćima, nije posjedovao nijedan aspekt ega - nisu ga zanimale titule ljudi, niti se ikada vezivao za novac. Iako je iz malog crnogorskog sela došao u veliki svijet, tokom cijelog života zadržao je jednostavnost. Uvijek je volio da se druži sa ljudima svih društvenih slojeva i razgovarao je s istim interesovanjem i poštovanjem sa pastirom na planini, kao i sa dekanom, predsjednikom ili direktorom. Tako je sklopio prava prijateljstva s ljudima potpuno različitih društvenih statusa, uvjerenja i vrijednosti”, kaže Ester.

Ističe da je njen otac uspio da sačuva dijete u sebi i da se to najbolje vidjelo kada bi za Novu godinu, ispod jelke, otvarali poklone. Imao je izuzetan smisao za humor i uvijek je uspijevao da nasmije ljude oko sebe.

“Znao je da spoji Istok i Zapad. Sjećam se indijske večere u Čikagu, gdje je radio doktorat, kada nas je njegov prijatelj iz Indije pozvao da svi sjedimo na podu i večeramo. Otac je tada pozvao i Amerikance i još nekoliko ljudi različitih nacionalnosti. Takve međunarodne večere imali smo i kod kuće. Jedna od njegovih osobenosti bila je da je nakon ručka uvijek odlazio na spavanje. Govorio je da ide ‘izjednačiti pritisak’. Toliko je volio da spava, da smo svi mislili da će živjeti 100 godina, kao i njegova majka, koja je preminula u 99. godini. Ali, otac je rano otišao”, sa sjetom reče.

Vrati se na početak
 www.montenegro.org.au