Piše: Jasmina Smriko

 

 Lučindan, 31. oktobar, 1993 godina, je jedan od svijetlih datuma novije crnogorske istorije. Tog 31 oktobra, '93 godine, crnogorski narod, vjernici i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve, okupio se na Cetinju, da dočeka svog mitropolita Antonija Abramovića i ozvaniče, uprkos brojnim okupatorskim nasrtajima, obnovu CPC. Njegovim dolaskom obnovljena je CPC.
 

 I prije dolaska u rodnu Crnu Goru, i za vrijeme boravka, bio je sputavan, proganjan, ali nije odustajao, nije se dao pokolebati. Znao je da radi ispravnu stvar. Bio je odlučan da ispravi veliku nepravdu i da Crnogorcima vrati crkvu.
 

 Zbog njegovog dolaska svi dobronamjerni ljudi bili su srećni. 

 Znali su da je Antonije duhovnik, koji će da okuplja, a ne da dijeli, da miri, a ne da svađa, koji će slati poruke ljubavi i praštanja, a ne kleti i proklinjati. 
 

 Mitropolit Antonije, čovjek blagog lika, blagih riječi. Njegove mudre riječi bile su kao lijek. Njegov poziv na mudrost, strpljenje, na slogu i suživot, da Crnogorci žive kao braća i sa Muslimanima i katolicima, dokaz je njegove veličine i ljudskosti. 
 

 U vrijeme kada je ratni pakao bio svuđ oko nas, mnoge po crnogorskim gradovima osvojila mržnja, poruke mitropolita Antonija, bile du poruke duhovnika čiste duše, koji se bori za suživot svih vjera, bez obzira da li se krste ili klanjaju, a ne za istrebljenje i etničko čišćenje. Molio se da mir i sloga bude u svakoj porodici. 

 Vidio je hrabrost, prkos, ponos, i želju njegovih Crnogoraca i Crnogorki, da vrate crkvu koju su im u krvi oteli.
Bio je okružen hrabrim sinovima Crne Gore koji se smrti nijesu bojali.

 Šta bi danas mitropolit Antonije rekao da nas može pogledati?
 

 Šta bi rekao, mlađanom Filipu Adžiću, koji, kao kučka pobježe iz crnogorskog parlamenta, da ne glasa o zakonu o slobodi vjeroispovjesti, zabi ekser u srce crnogorsko? Umjesto da bude vitez crnogorski, postade savjetnik grobaru Crne Gore.
 

 Šta bi rekao, Branku Raduloviću, koji lije suze, jer ga bole rane okupatorske crkve, koja otima crnogorsku imovinu? 
 

 Šta bi rekao, onom nesrećnom Nikoli Petroviću, koji luta, tumara? 
 

 Šta bi rekao onima, što su im neke nekretnine od Beča do Londona, važnije od njegovog zavjeta i amaneta? A obećali su mu, gledajući ga pravo u oči, na nikad neće odustati, ni po cijenu života. Ko bi rekao da su takvi licemjeri.
 

 Šta bi rekao da vidi ovo zlo, đe partije postaše crkvene eparhije, a crkva posta velika partija. Popovi su postali političari, političari postaše popovi, a zajedno od crkve napraviše sektu. I ta sekta neda Crnogorcima u rođenoj zemlji da budu ono što jesu. 
 

 Vladiko, istu bitku biju tvoji Crnogorci kao onda, tako i danas. A izdaje nikad dosta. Molio si da se nikad ne izda država i crkva. Molio si svoje Crnogorce i Crnogorke da uvijek budu 

"mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi". 
 

 Crnogorci, Crnogorke, budite ponosni što ste ga imali.
Put koji je trasirao mitropolit Antonije, mora slijediti svako, ko zna šta je čast, odanost, vjernost svojoj crkvi i svojoj zemlji. 
 

 Svojim časnim životom i bitkom koju je vodio za CPC i Crnu Goru, mitropolit Antonije Abramović, zaslužio je spomenik, ulicu. Crnogorci mu se moraju odužiti.

 

 

28.10.2021.