Trebješani su pleme (ogranak plemena Nikšića), koje je živjelo nedaleko od Nikšića, oko brda Trebjesa, Slivlja i Ozrinića. Godine 1711. učestvuju u ratu protiv osmanske vlasti. Pleme je tada brojalo i do 1.000 boraca. Pod pritiskom Osmanlija, morali su se iseliti (1711) na Čevo, gdje su živjeli sljedećih 30 godina.
Po povratku u okolinu Nikšića, nastavljaju se suprostavljati Osmanlijama, pod čijim su pritiskom ponovo bili prinuđeni na iseljavanje. Jedan dio Trebješana se, 1804. godine, iselio u Rusiju (23 porodice sa 97 članova), u selo kojem su dali ime Serbka. Dio njih je privremeno prešao u Gornju i Donju Moraču, a 1804. su prešli u Drobnjake (Strug, Malinsko i Sirovac). Na prostoru Drobnjaka su formirali novo pleme, Uskoke.


CRNOGORSKO PLEME TREBJEŠANI, TRAGOM STARIH TREBJEŠANA


Mališa visokog rasta
Teško je danas pisati o serdaru Mališi, velikom sinu trebješkog plemena i koji je na žalost skoro zaboravljen. Razura Trebješana i njihova selidba u Rusiju učinili su da njegovo ime skoro potpuno iščezne iz sjećanja mnogih ljudi u ovim krajevima. Ipak, koristeći se onim što su o njemu napisali stari Trebješani i brojnom dokumentacijom iz njegovog arhiva upoznajemo ovu veoma interesantnu ličnost. Iz zaborava izranja lik poznatog trebješkog glavara, hajdučkog harambaše, patriote i diplomate sa kraja XVIII i početkom XIX vijeka.

Rođen je 1755. godine, u Trebjesi. Njegov otac Lazar Bućić i majka Gospava, kćerka kneza Jova Radovanovića iz Crne Gore, imali su sinove Savu i kapetana Boška - Bogdana i kćerke Jevrosimu i Anu.
Po ocu Lazaru zvali su ga Lazarević. Njegovo pravo ime je Mina, dok po predanju i narodnim pjesmama poznatiji je pod imenom Mališa. Prema kazivanju starih Trebješana ovaj nadimak dobio je zbog visokog rasta, pa su ga suprotno tome zvali mali - Mališa. Serdar Mališa je potomak i nasljednik vojvode Vukašina Petrovića, istaknutog glavara plemena Nikšića sa kraja XVII vijeka. Bućići su poznato trebješko bratstvo, koje je dalo više slavnih junaka.

Po prirodi bio je veoma hrabar i pravedoljubiv čovjek, nepomirljiv neprijatelj Turaka, patriota i borac za slobodu svoga plemena i naroda. Serdaru je bila dobro poznata istorija loših odnosa između nikšićkih Turaka i obližnjih plemena, zbog čega su Trebješani bili prinuđeni da napuste svoja ognjišta i da dugo žive kao izbjeglice u Crnoj Gori. Turski teror i samovolja i dalje su trajali što je dovelo do pogoršanja odnosa sa susjednim plemenima, a zbog čega je serdar zauzeo energičan stav odupirući se turskom bezakonju i stupajući u bliske veze sa obližnjim hercegovačkim i brdskim plemenima, a naročito sa crnogorskim vladikom Petrom I Petrovićem Njegošem. Sa druge strane, Turci su pokušavali da oslabe otpor obližnjih plemena, a naročito Trebješana. Turci su odlučili da pogube serdara Mališu sa grupom najhrabrijih Trebješana, kako bi zaplašili Nikšićane i od njih napravili “dobru i poslušnu raju”. Turci su pozvali serdara Mališu sa grupom Trebješana u grad, uoči Petrovdana 1789. godine, pod izgovorom da pregovaraju sa kapetanom i izaslanikom bosanskog vezira Ali-begom Ljubovićem. Trebješani su prozreli tursku namjeru, nijesu otišli na sastanak i tako su izbjegli sigurnu smrt. Shvativši da nema života u blizini turskoga grada, Trebješani odluče da napadnu grad i da ga oslobode od neprijatelja uz pomoć Crnogoraca i Brđana. Zbog toga serdar pođe na Cetinje kod vladike Petra I i od njega ztraži pomoć. Vladika ga srdačno primi, blagoslovi njihovu namjeru i obeća svaku pomoć. Serdar se vratio sa Cetinja riješen da sa Trebješanima i uz pomoć Brđana i Crnogoraca udari na grad i učini kraj turskoj tiraniji. Ubrzo nakon toga doputova u Risan ruski izaslanik grof Marko Ivelić sa gramatom carice Katarine II i sa njome stiže poziv za podizanje ustanka Crnogoraca i ostalih balkanskih naroda, što serdaru uli još veće borbeno raspoloženje. Da bi ovu zamisao održao u tajnosti i sproveo u djelo, serdar Mališa odluči da sa grupom najpouzdanijih ljudi položi zakletvu, te jedne noći u crkvi sv. Đorđa pred svještenikom i uz paljenje svijeća izgovarali su riječi:
“Zaklinjem se gospodu Bogu i sv. Đorđu da ću udariti na grad iako ga ne osvojimo, budem li prinuđen ostaviću svoj dom i otići u izbjeglištvo.”

Noću, 17. avgusta, 1789. godine, crnogorska vojska i Brđani krišom su iz Pješivaca stigli u šume Slivlja. Tu ih je sačekao serdar Mališa sa grupom Trebješana, spremni da odmah krenu na grad. Međutim, napad nije uspio zbog kolebanja i neodlučnosti komadanta vojske, što dovede cio poduhvat u ćorsokak, a trebješko pleme u izbjeglištvo.

Nova nada za serdara
Kolona Trebješana krenula je preko Pješivaca u Bjelopavliće, gdje su živjeli jedno vrijeme vojevajući protiv neprijatelja. Cijeneći njihovu hrabrost i pregalaštvo izbjegle Trebješane posjetili su mnogi istaknuti crnogorski i brdski glavari. Učinio je to među prvima i vladika Petar Prvi sa grupom crnogorskih glavara. Ova posjeta upriličena je u Piperskom manastiru sv. Stefana. Pošto je odslužio svetu liturgiju, vladika Petar je Mališu - Minu Lazarevića proglasio serdarom i za ovo zvanje uručio mu diplomu. Bilo je to priznanje trebješkom serdaru za njegovu dugogodišnju borbu protiv neprijatelja i ispunjenje drugih patriotskih dužnosti.

Prelaskom u Moraču, Trebješani su sebi izgradili domove i tu se nastanili. Serdar Mališa podigao je kulu na Čepića glavici, pored kule moračkog kneza Radula Radovića. Tu je bilo zborno mjesto Uskoka i Moračana. Sa tog mjesta kretale su se uskočke i moračke čete po Hercegovini i drugim krajevima koji su bili pod turskom vlašću. Mnoge od tih četa predvodio je serdar Mališa ispoljavajući hrabrost i junaštvo u obračunima sa neprijateljem. Napadali su najviše nikšićke Turke da bi im se osvetili za zulum koji su im činili. Na Gospođin dan 1790. godine, Trebješani predvođeni serdarom Mališom, sa Brđanima i Crnogorcima udarili su na grad Nikšić, pokušavajući da ga oslobode kako bi se vratili na svoja zgarišta u Trebjesi. Grad nijesu oslobodili, ali su plijenili stoku i drugu imovinu Nikšićkih Turaka. Iste godine serdar Mališa sa svojom družinom napao je u Štirnom dolu kolibe Ljuca, čuvenih nikšićkih junaka. U tom okršaju serdar je pogubio Aljaša Beširovića, ranjenih je bilo na obje strane, čak 50 ljudi. Na Dobrobožju plijenili su Njuvareviće. U ovom okršaju ranjeni su serdar Mališa i Ilija Kontić. Vidjevši da se ne mogu vratiti na svoja ognjišta, a da u Ljevašima ne mogu imati sigurnost, serdar je počeo raditi na njihovom preseljenju u Rusiju. Ali Trebješani, a ni sam serdar Mališa, nijesu znali na kakve će prepreke na putu naići. Da bi riješili pitanje seobe trebješkog plemena trebalo je stupiti u vezu sa najvišim predstavnicima ruskih vlasti, pa i samim dvorom. Serdar se odlučno prihvatio ove misije od koje je zavisila sudbina 200 ljudi, njihove braće i rođaka o kojima se on odavno roditeljski brinuo.
Ovaj istaknuti plemenski prvak hajdučki harambaša i ratnik, ratovanje je morao zamijeniti diplomatiom kojom će se baviti gotovo do kraja života. U daleki Petrograd, prijestoni grad ruske zemlje serdar je krenuo prvi put u proljeće 1794. godine. Sa njim su krenuli Aksentije Šundić, arhimandrit moračkog manastira i Andrija Pejov kao pratilac. Prije polaska serdar je boravio na Cetinju, gdje ga je srdačno primio vladika Petar. Svojim pismom od 17. aprila iste godine vladika ih je preporučio ruskom carskom dvoru. Sa njima je uputio Andriju Filotića, svoga izaslanika na ruski dvor kod predstavnika državne vlasti. Ova deputacija putovala je od Cetinja preko Mletačke Republike i Austrije do Beča. Odatle put su nastavili preko Praga, Bratislave i Krakova i krajem avgusta stigli su u Petrograd. Stigavši serdar se odmah obratio ruskom izaslaniku za Boku Kotorsku, grofu Marku Iveliću i od njega zatražio pomoć kod carske vlade. Po preporuci grofa Ivelića trebješke izaslanike primio je knez Bezborotko, šef carskog kabineta. Ovaj visoki carski činovnik ljubazno ih je primio u carskom kabinetu kada mu je serdar uručio molbu trebješkog plemena. Serdar je prilikom razgovora obrazložio zahtjev Trebješana, ističući da je do njih došlo zbog učešća u ratu protiv Turaka na strani Rusije. Zbog toga je serdar zatražio da ruska vlada primi trebješke izbjeglice i da ih naseli u njihovoj zemlji i da im prizna status i privilegije koje odgovaraju njihovim zaslugama. Zahtjev Trebješana nije prihvatila ruska vlada, zbog njihovih sebičnih državnih interesa. Serdar se vratio sa ostalim deputantima, odlikovan i bogato nagrađen, ali ne obavljena posla. Nade u pomoć carske vlade za rješenje trebješkog pitanja kod serdara su splasnule. Ipak, nije se vratio potpuno razočaran. Neki zvaničnici u Petrogradu rekli su mu da treba sačekati bolja vremena i da će trebješko pitanje biti riješeno. Ovo je serdaru ulivalo novu nadu i podsticalo ga da i dalje radi na preseljenju trebješkog plemena u veliku slovensku zemlju.

Moračani sa Uskocima
U vremenu kada se serdar ponovo pripremao da putuje u Rusiju radi na pitanju preseljenja Trebješana, povremeno se hvatao mača, nastojeći da se sveti Turcima za zulume koji su učinili njegovoj stradaloj braći. Tako su već 1796. godine, Uskoci sa Moračanima, Rovčanima, Piperima i Bjelopavlićima udarili na nikšićke katune na planini Krnovu, radi pljenidbe brojnih stada koje su Turci tamo držali. I ovaj napad neuspješno se završio uz obostrano velike gubitke. Neuspjeh i pogibije Uskoka i Moračana pogodile su trebješkog serdara. Život u Morači nije pružio skoro nikakvu sigurnost Trebješanima i ostalim Uskocima, što je podsticalo serdara da nastavi rad na selidbi svoga plemena. Ovo pitanje forsirali su i sami Trebješani, te odlučiše da serdara ponovo pošalju u Rusiju. Želja za selidbom u slovensku carevinu javila se i kod ostalih brdskih plemena. Takvu želju Brđani su izrazili svojim pismom od 27. jula, 1796. godine, koje su preko serdara Mališe uputili ruskoj carici. Odmah nakon toga serdar je sa istom željom i nadom, ali i strepnjom drugi put krenuo u Petrograd. Sa sobom je poveo šest trebjeških mladića želeći da ih upiše u vojnu školu. U Petrograd su stigli krajem 1796. godine. Mladiće je ostavio kod generala Zorića, direktora vojnog sveučilišta, gdje su otpočeli sa pohađanjem nastave. No uskoro je došlo do smjene na ruskom prijestolu. Poslije smrti carice Katarine II na prijesto je došao njen sin car Pavle I.

Početkom 1797. godine, serdar je novom caru uputio peticiju trebješkog plemena i pismo Brđana kojim je traženo da imperator ispuni njihovu želju i primi dvjesta porodica iz Crne Gore, u neku provinciju na jugu zemlje. Zatražio je i prijem kod ruskog cara, što mu je uskoro odobreno. Tako se serdar našao u Petrovom dvorcu, na prijemu kod cara Pavla I. Razgovor je vođen u prisustvu državnog sekretara, kneza Bezborotka koji je serdaru bio poznat iz prve misije. Slobodno i ubjedljivo serdar je obrazložio molbu svoga plemena, ističući da je do obje razure Trebjese došlo poslije rata sa Turcima, u kojem su Trebješani učestvovali na strani Rusije. Serdarevo izlaganje naišlo je na pažnju i razumijevanje ruskog cara. To se vidjelo drugi dan po prijemu kada je na paradnom trgu pred carskim dvorcem ruski guverner poslao svoga ađutanta da serdaru Mališi saopšti odluku kojom je ostavljeno u dužnost vice kancelaru da predloži što prije najbolje rješenje trebješkog pitanja. Rješenje serdarevog problema oteglo se u nedogled, i u Rusiji se zadržao više od dvije godine. Brinulo ga je stanje njegove braće i plemenika znajući da žive u Morači, u veoma teškim uslovima, izloženi stalnim opasnostima.

Pismo koje je dobio od njih u zimu 1797. godine, puno je prekora za njegov rad i boravak u Rusiji, za nemar i nebrigu prema njima. Oni mu dalje pišu da su se za vrijeme drugog napada Mahmut - paše Bušatlije na Crnu Goru borili zajedno sa ostalim Brđanima protiv velike turske sile, na Lopatama i da je u tim borbama bilo dosta poginulih. Saznavši za pogibiju svojih i bliskih rođaka serdar se još više rastužio. Oni su čak bili posumnjali u njegov rad i pored sveg truda koji je uložio za vrijeme dva putovanja do ruske prijestonice. Ohrabrivao ga je i davao mu nadu prijem kod cara i pažnja koja mu je tom prilikom ukazana. Obraćao se ljudima iz državnog vrha i molio ih da se njegovo pitanje što prije razmotri i riješi. Na kraju njegov trud urodio je plodom. Ruski car udovoljio je zahtjevu Trebješana i odobrio njihovo preseljenje u njegovu zemlju. Sa velikim zadovoljstvom i olakšanjem serdar je primio carevu gramatu na prijemu kod državnog kancelara koji je 30. aprila 1798. godine, tim povodom bio kod njega upriličen. Tom prilikom serdar je upoznat i sa carskim rješenjem o dodjeli sedam zlatnih i deset srebrnih medalja koje će podijeliti uskočkim prvacima. Zadovoljan obavljenim poslom serdar je sa Nikolom Davidovićem - Crnojevićem izaslanikom vladike Petra I napustio Petrograd i krenuo u otadžbinu. Za pratioca uzeo je Ivana Đurkovića pitomca ruske vojne škole. Međutim, putovanje je morao prekinuti i povratak u zavičaj odložiti. Zbog velikog zamora i iscrpljenosti serdar se na ovom putu razboleo, što ga je prinudilo da ostane na liječenju u Krakovu.

Svjedok Ivelićevih zlih namjera
Poslije oporavka serdar je napustio staru poljsku prijestonicu i nastavio put u otadžbinu, gdje su ga nestrpljivo čekali braća i rođaci. Tek u decembru, 1798. godine, poslije skoro dvije i po godine stigao je u otadžbinu. Trebješani su sa oduševljenjem primili gramatu kojom je odobrena njihova selidba i odlikovanja kojim su ih odlikovali ruski car i njegova vlada.
Odmah po povratku serdar je nastojao da ovo pitanje što prije dovede do kraja i da preseli svoje rođake u novu otadžbinu. Zbog toga je krajem februara 1799. godine, otputovao u Dubrovnik da bi stupio u vezu sa grofom Razumovskim, ruskim diplomatskim savjetnikom u Beču i od njega zatraži pomoć. Međutim, u to vrijeme selidbena groznica je bila zahvatila mnoga brdska i hercegovačka plemena. Zbog toga se grupa glavara u martu sastala sa serdarom Mališom u Dubrovniku. Na ovom skupu našli su se istaknuti predstavnici plemena kao što je Jevto Koprivica, Joko Bulajić, Stojan Karadžić, Ivan Ivčević, Tomo Lješević i Brajan Bulatović. Sa ovog skupa glavari su uputili pismo ruskom caru i zahvalili mu se na njegovoj blagonaklonosti i obećali vjernost i odanost njegovom carskom veličanstvu. Poslije ovog skupa serdar je otputovao u Beč da bi sa ruskim diplomatom dogovorio o prevozu Trebješana do ruske obale na Crnom moru. Neočekivano, vladika Petar oštro je istupio protiv serdara Mališe i njegove misije nedozvoljavajući masovnu selidbu hercegovačkih i brdskih plemena. Stoga se crnogorski vladika obratio pismom Piperima, Bjelopavlićima, Pješivcima i drugim plemenima u kome kaže: “Ako Mina Lazarević hoće hoditi iz naše zemlje eto mu njegove braće i djece neka ih vodi... samo ostale ljude neka ne miču i narod drugi ne bune, od koga gospodari nijesu”. (Arhiv serdara Mališe dokument 35)

Vladika je energično reagovao i kod ruskih diplomata namjeravajući da osujeti serdareve planove. U tom smislu uputio je pismo grofu Razumovskom, tražeći od njega da uskrati serdaru svaku pomoć i podršku, nazivajući ga skitnicom i samozvancem. Nakon toga ruska vlada je donijela odluku kojom je naloženo da se preispita rješenje kojim je odobrena selidba Trebješana. Dok je boravio u Petrogradu, serdar je osjećao da Marko Ivelić radi protiv vladike Petra. Znao je da on kuje planove da svrgne vladiku i da dođe na crnogorski presto na Cetinju. Na tom planu uspio je da na svoju stranu pridobije Davidovića i još ponekog od naših ljudi. Znao je i za druge nečasne radnje “Prokletog Marka”. Poznato mu je bilo da on nije predavao svu pomoć Trebješanima i drugim plemenima koju im je slao ruski dvor. Znao je da taj novac troši za zidanje dvorca u Risnu i uvećanje svoga i bogatstva porodice. Ali je morao sve to da prećuti i sa njime sarađivati kako bi ovaj posao u koga je uložio toliko truda i sredstava priveo kraju. Ova serdareva razmišljanja kasnije su se pokazala tačnim. Naime, dolaskom u Rusiju početkom 1803. godine, serdar je dobio pismo od jednog prijatelja kome je bio dobro poznat nesporazum i okolnosti pod kojima je do njega došlo. Pismo mu je uputio 10. marta 1803. godine, iz Hotmižska, Ivan Parapanović. O postupcima grofa Ivelića svjedoči i jedno pismo crnogorskih glavara upućeno ruskom caru u kome ga okrivljuju za neuspio napad na grad Nikšić i razuru Trebjese. On nije učestvovao u bojevima, nego je sjedio u Risnu, gdje je “na štetu novčane asne (koristi) koju je uzeo za vojne potrebe, napravio velikoljepne zidane kuće” i bavio se trgovinom koja mu je svojstvena bila.
“Der se obogatio takvim nedopuštenim načinom i za novac nabavio lažne svjedodžbe, mitom se preporučio, dobijao činove i kavaljerije i prevarom se usrećio, a mi prolijevajući svoju krv protiv neprijatelja, ostali smo bez svake nagrade i za sve potrebe vojnih dejstvija svoje smo sopstveno upotrebljavali, a od Ivelića ostali prevareni”. (Dušan Vuksan: Crna Gora u 1804. godine, zapisi XXII, 4. oktobar 1939. Cetinje st. 201.).

Između uskočkih čardaka i carskih palata
Nikšići, kako su se zvali u novoj otadžbini, nijesu dugo živjeli u miru. Krajem 1806. godine, izbi rat između Rusije i Turske. Zbog toga je imperator Aleksandar, 30. novembra, proglasom pozvao pješadiju i policiju radi čuvanja granica i jačanja odbrane zemlje. Vjeran svojoj tradiciji, serdar Mališa sa grupom Nikšića odazvao se pozivu i izraziše želju da brane otadžbinu o svom trošku. Rasporedio ih je vojni gubernator Hersonske gubernije u Vlašku, tada pograničnu oblast na jugo-zapadu zemlje, što je bila njihova želja. Na čelu Nikšića stajao je serdar Mališa. Svečano odjeveni i dobro naoružani pojahali su konje i krenuli u Vlašku. Poslije danonoćnog jahanja stigli su u Bukurešt, gdje su se javili generalu Mihailu Andrejeviću Miloradoviću, komadantu jednog korpusa ruske vojske u Vlaškoj. Rat koji je vođen sa Turskom u kome su Nikšići masovno učestvovali kao dobrovoljci, odnio je prve žrtve. Ratujući protiv starih neprijatelja mladi Nikšići ginuli su za novu otadžbinu. Smrt ovih mladih ljudi donijela je veliku žalost u selu, naročito u njihovim domovima. Posebno veliku žalost i tugu Nikšići su doživjeli sledeće godine kada su se morali oprostiti od svoga viteškog serdara Mališe-Mine Lazarevića - Nikšića. Umro je od vrućice i ozljede starih rana, poslije kraćeg bolovanja, 21. novembra, 1808. godine, u pedesetpetoj godini života. Tako je završio svoj životni put ovaj slavni Crnogorac, veliki borac za slobodu, svoga plemena i svoga naroda. Njegov život protekao je između vojevanja i diplomatije, mača i pera, uskočkih čardaka i carskih palata, a najviše braneći svoju nejač i svoju grudu od obijesnih Osmanlija.
Potomstvo starih Trebješana sa posebnim pijetetom čuva uspomenu na serdara Mališu, smatrajući ga glavnim organizatorom i pokretačem borbe za slobodu. Na svom dugom putu ratnika i diplomate, serdar je razvio bliske veze i saradnju ne samo sa ruskim velikodostojnicima, već i sa crnogorskim vladikom Petrom I, hercegovačkim vladikom Ananijem, kapetanima turskih gradova Nikšića i Kolašina i drugim značajnim ljudima iz starog zavičaja. Dio njegove prepiske sa ovim ličnostima i druga dokumenta sačuvana su do danas - arhiv serdara Mališe, iz koga znamo mnogo šta o životu ovog znamenitog čovjeka i trebješkog plemena koje je on dugo vremena predvodio.
Za zasluge iz mnogih ratova serdar Mališa imao je mnoga odlikovanja, od kojih su najvažnija: zlatna medalja sa likom imperatorke Katarine I, koju je dobio od cara Aleksandra I i zlatna medalja sa likom cara Pavla I koju je dobio takođe od cara Aleksandra I.
Potomstvo starih Trebješana smatra da je ova slavna ličnost nepravedno zaboravljena zbog toga će učiniti sve da ispravi ovu nepravdu i trebješkom serdaru podići dostojan spomenik ili na drugi način obilježiti njegovo junačko djelo



Vojvoda Grdan Nikšić


Bilo je to u vrijeme kada je Turska doživjela prve poraze na zapadu i kada se usljed toga položaj porobljenih naroda pod otomanskom vlašću naglo pogoršao. Nastala je opšta pljačka i neviđeni teror nad porobljenim narodima od strane okupatorske vlasti o osamostaljenih turskih zulumćara. U takvim uslovima započeo je otpor okupatoru koji je doveo do ustanka u Banatu, Crnoj Gori a kulminirao je u Hercegovini. Na čelu ustanka stajao je nikšićki vojvoda Grdan.
Prema onome što je o ovom događaju pisao savremenik Lazar Soronco vidi se da su protiv Turaka ustali Hercegovci, Brđani, Piperi, Kuči Klimenti, Bjelopavlići i dr. Ustanici su u početku imali veliki uspjeh - nanijeli su neprijatelju velike gubitke, ali su bili poraženi na Gatačkom polju. No, i pored toga ustanak se rasplamsavao obuhvatajući i druga plemena. Uvidjevši da sami ne mogu stići do velikog cilja, vojvoda Gradan i patrijarh Jovan od početka su razvili živu diplomatsku aktivnost da bi obezbijedili pomoć od hrišćanskih zemalja sa zapada. Za 15 godina koliko su stajali na čelu pokreta vođe ustanka obraćali su se za pomoć rimskom papi Klementu VIII, austrijskom caru Rudolfu II, španskom kralju, tadašnjim italijanskim državama Napulju, Torinu, Mantovi, Firenci, ali uzalud. Zapadne zemlje su očekivale da se balkanski narodi sami oslobode, pa da onda priteknu u “pomoć” i bez napora dođu do novih izvora bogaćenja.
Istovremeno, vođe ustanka su nastojale da okupe što više hercegovačkih, brdskih i crnogorskih plemena i organizuju ih u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Iz jednog dokumenta vidi se da su na zboru glavara održanom tim povodom u Manastiru Morači 13. decembra 1608. godine pored vojvode Grdana i patrijarha Jovana prisustvovali još: vojvoda Radosav, vojvoda Jovan, knez Vukić, knez Nikola, protopop Cvijan, vojvoda Pavao, Sekul Cerović, spahija Vukadin, vojvoda Raič, vojvoda Rajak, knez Rajić, knez Raden, spahija Vujo, knez Sekul, Ivan, knez Risanski, Ivan Petrović, Banjanin spahija Tomaš, Vuk, vojvoda od Hoče, knez Marko, knez Petar, spahija Radosav, vojvoda Rajak Rajić, spahija Tadija, knez Mato Žarković, knez Matijaš, vojvoda Lale, spahija Stepan, knez Radul, spahija Vojin, knez Lale i Vujo Rišnjanin.
Ne znamo tačno kad je nestao vojvoda Grdan. Posljednji put pominje se 1612. godine. Već sljedeće godine kao nikšićki vojvoda pominje se njegov sin vojvoda Jovan, a nešto kasnije i njegov sinovac vojvoda Petar Gavrilović. Realno gledano, ustanak vojvode Grdana nije mogao ostvariti postavljeni cilj s obzirom na snagu okupatora i izostanak pomoći hrišćanskih zemalja. Međutim, i pored toga on je od velikog značaja za dalji tok oslobodilačke borbe našeg naroda. Bila je to u stvari prva iskra slobode iskresana protiv moćnog neprijatelja poslije kosovske pogibije i pada srpskog carstva u ropstvo. Njime su vojvoda Grdan i njegovi ustanici pokazali evropskim zemljama da slobodarski duh naroda nije ugašen uprkos vjekovnom ropstvu i tiraniji okupatora.


Vojvoda Petar Gavrilović

Ovaj znameniti nikšićki vojvoda pominje se u mnogim dokumentima i istorijskoj literaturi. Zahvaljujući tome znamo da je on sin nikšićkog vojvode Gavrila (po kome je dobio prezime) a sinovac i nasljednik poznatijeg vojvode Grdana Nikšića. Jedan od tih dokumenata zavrjeđuje posebnu pažnju. To je berat - povelja turskog cara Murata IV, kojim je vojvoda Petar imenovan za ćehaju i kneza u Trebjesi i još nekim nikšićkim selima, što je bila važna dužnost u hijerarhiji ondašnje turske vlasti. Evo sadržine tog dokumenta:
“Carski berat izdan u Carigradu. Mjeseca ramazana 1047. po hedžri od strane Murata IV, sina Ahmeta I, na ime hrišćanina Petra sina Gavrilova, kojim se isti imenuje ćehajom i knezom u selima Trebjesa, Ljubije, Gudeljima, Vršta, Donje Podgorje, Lučice, Glibavcu; koja sela pripadaju Nikšićkoj nahiji u hercegovačkom sandžaku. Povod ovom naimenovanju je taj da je kadija Novog Hazrulah javio caru da su ista sela od starina imala svoga ćehaju i kneza, te je po običaju da se opet imenuje jedan, usljed čega predlažemo gore pomenutog Petra, Gavrilova sina, koji je u svakom pogledu dostojan i sposoban za vršenje njemu pomenute dužnosti. Zato se izdaje ovaj berat predloženom Petru i nalažemu se da preduzme dužnost ćehaje i kneza u gore pomenutim selima i kada je bude vršio nije nikom od strane dozvoljeno da mu se upliće i miješa u njegove poslove. To uzmite na znanje i povjerujte mom uzvišenom beratu”!
(Zapisi, knjiga IV, Cetinje 1929. god.).
Visoki carski činovnik vojvoda Petar je predvodio Nikšiće u velikom Kandijskom ratu (1645-69) koji je vođen između Mletačke Republike - Venecije i Turske oko Krita na Levantu. U ovom predugom ratu Nikšići su stali na stranu Mlečana, želeći da se oslobode Turaka. Mlečani uz pomoć Crnogoraca i Primoraca oslobađaju Risan od Turaka. Na drugoj strani vojvoda Petar sa Nikšićima uspijeva osloboditi Grahovo i uzdrmati tursku vlast u Hercegovini, zbog čega je dobio pohvalu i priznanje od Republike. Međutim, time su oni navukli bijes turskog okupatora. Željni osvete, Turci 1662. godine krenu sa velikom vojskom na Nikšiće i istočnu Hercegovinu. Nalazeći se u velikoj opasnosti vojvoda Petar je bio prinuđen da zatraži pomoć od Mlečana. Ali uzalud, nepouzdani saveznik ih je ponovo ostavio na milost i nemilost neprijatelju. Iako se našao u vrlo teškim uslovima, vojvoda Petar je sa svojih 1.500 ratnika pružio jak otpor mnogo nadomoćnijem neprijatelju, a onda se povukao u planine. Turci prodru u Nikšić, pohvataju 67 glavara Nikšića, Drobnjaka, Pivljana, Banjana i Moračana i pogube ih na najsvirepiji način, vršeći i mnoga druga zvjerstva. Sljedeće godine turska vojska sa istim zulumcarima ponovo je napala Nikšiće, nastavljajući sa zlodjelima i pljačkom. Povukli su se vodeći 100 najuglednijih ljudi. Ovo je dovelo do raseljavanja ovih krajeva. Naime, tih godina mnoge porodice sa ovih prostora odselile su se u Srem, koji se takođe nalazio pod turskom vlašću.
Kandijski rat je završen 1669. godine zaključenjem mira među zaraćenim stranama. Međutim, ovim mirom ništa nije rečeno o Nikšićima i ako su podnijeli velike žrtve i izvojevali značajne pobjede. Ovo je dovelo do još jednog razočarenja Nikšića i ostalih plemena učesnika dugogodišnjeg Kandijskog rata.
O značaju i ulozi vojvode Petra u organizaciji oslobodilačke borbe i obnovi srpske duhovnosti A. Luburić kaže: “On je ponovo podigao razrušeni manastir sv. Luke u Župi i od toga stvorio politički kulturni centar za jugoistočni dio Hercegovine. U Kandijskom ratu (1645-69) sa svojim Nikšićima vojvoda Petar je imao vodeću ulogu među tada pobunjenim Hercegovcima, oteo Risan od Turaka i predao ga na čuvanje Mlečićima”. (A. Luburić, Pleme Nikšići, zetski glasnik, Cetinje 1929. godine).
Ovaj veliki patriota i borac za slobodu svoga naroda umro je iste godine kad je okončan Kandijski rat - 1669. godine, što se vidi na njegovoj nadgrobnoj ploči koja se čuva u zavičajnom muzeju u Nikšiću.


19. decembra 1819.

Ruski car Aleksandar povoljno je odgovorio Trebješanima - Nikšićima na ultimativni zahtjev da im prizna plemićko dostojanstvo.
U Gramati ruskog cara, između ostalog, piše:
"Uvažavajući da je rod ovih ljudi - Nikšići, u svim vremenima činio Rusiji velike usluge, od prolijevanja krvi za nju i žrtvovanja svoga bogatstva, Državni savjet je mišljenja da im zbog toga i zbog osobite blagonaklonosti ruskih careva prema njima, treba priznati plemićko dostojanstvo".


Novak Kilibarda:
Kako je to istakao Branko Pavićević, Trebješanima pripada istaknuta uloga u oslobodilačkom pokretu crnogorskijeh i brdskih plemena. Nastanjeni u Trebjesi, u okolini Nikšića, ta pravoslavna naseobina i ekonomski i kulturno produžavala je značenje crnogorske, odnosno dukljansko-zetske države. Analogno ukrštanju trgovačkijeh puteva koji su pored Trebjese prolazili, Trebješani su imali ekonomsko zaleđe u stočarskijem krajevima na sjeveru, a kulturni uticaji dolazili su im s jadranskog primorja. Tako oformljeni Trebješani su održavali tradiciju o ustanku vojvode Grdana protiv Turaka 1597. godine i o podvizima nikšićkijeh ustanika iz vremena Kandijskog i Morejskog rata. Kad je ruski car Petar I poslao gramatu vladici Danilu, carski izaslanik obratio se i Trebješanima da ustanu na Turke i napadnu Nikšić. Što su oni uradili, ali bez uspjeha. Turci su osvetnički razorili Trebjesu, a trebješki plemenici pobjegli su u Crnu Goru đe će se zadržati skoro trideset godina. Tokom toga tridecenijskoga bivkovanja u Crnoj Gori izdržavali su se najviše od plijena koji su njihove čete pribavljale, najviše iz Hercegovine.
Da bi izbjegli stalne trebješke napade na naselja i karavane u okolini nikšićkoga grada, Turci su poveli razgovore s Trebješanima o njihovom povratku na imanja koja su napustili. Trebješani su se povratili u svoju razorenu Trebjesu đe će ostati sve do izbijanja rata između Austrije i Rusije, s jedne, i Turske, s druge strane koji je trajao od 1789. do 1791. godine. Pod uticajem Cetinja i posebno ruskog izaslanika Marka Ivelića, Trebješani su se sjedinili s crnogorskom vojskom, koju je predvodio guvernadur Jovan Radonjić, i napali turski utvrđeni grad Nikšić. Poslije te neuspjele akcije, Trebješani su trajno napustili svoju postojbinu, skrasivši se u Gornjoj Morači. Trebješani su iz Morače četovali, napadali turska naselja i karavane, a posebni gnjev ispoljavali su prema Nikšiću i nikšićkijem muslimanima. Karavanski putevi preko Sinjajevine i kroz Dugu bili su izloženi čestijem napadima Trebješana. Bili su sposobni da razbijaju i velike karavane. Ipak, ta boračko-pljenidbena sposobnost značila je rezultat razbojničke violentnosti ljeviškijeh uskoka i vještine komandovanja doseljenijeh Trebješana. Tako je doseljenje Trebješana u Moraču označilo ideološko-političku profilaciju uskočke aktivnosti iz Morače koja je do tada imala samo razbojnički karakter.
Narastanje oslobodilačkog smisla te borbe, koju su usmjerili Trebješani, trajaće do 1859. godine, kada je po međunarodnom dogovoru ingerencija nad plemenom Uskoci povjerena Knjaževini Crnoj Gori. Trebješani su 1804. godine odselili u Rusiju đe su dobili imanja i društveni status koji to dobijanje podrazumijeva, a uskočka borba, koju su oni slobodarski usmjerili, nastavila je svoje djelovanje.


KAKO SU NIKŠIĆANI DIO SVOJE BURNE PROŠLOSTI SAČUVALI U ZAPISIMA


Kultno brdo


Trebjesa, gradska pluća, šumovito i kultno brdo nikšićko, ima raznolike zanimljivosti iz svoje burne prošlosti. Stari zapis potomka starog plemena Trebješana Andrije Đokovića, objelodanio je u svojoj knjizi poznati nikšićki novinar i publicista Maksim Vujačić.

U tom zapisu Đoković kaže:

- Po oslobođenju Nikšića od turske vlasti, Đokovići, potomci starih Trebješana, obrađivali su zemljište oko Trebjese smatrajući ga svojom imovinom. Namjeravali su da se ponovo nasele. I drugi Trebješani imali su želju da se vrate na stara ognjišta. Ali, jednog dana pozvao ih je u Nikšić kralj Nikola, lijepo ih dočekao, darivao ih i na kraju im saopštio: "Trebjesa se dopala nasljedniku Danilu, tu bi se moglo urediti lovište, a u okolini Nikšića ima mnogo ljepših i bogatih mjesta pa vi izaberite gdje vi se dopada za naseobinu, a Trebjesu ustupite nasljedniku." Trebješani su mu uzvratili, iznenađeni, ovim riječima: "Nama nije po volji uzimati tuđu svojinu. Trebjesa je naša, pa nama i pripada, mi hoćemo samo svoje a tuđe ne želimo...”

Bratstvo Đokovići se nije mirilo sa tom nepravdom. Poslali su čak svoje predstavnike u Dubrovnik kod ruskog konzula da traže pomoć za iseljenje u Rusiju, kod svojih rođaka koji su tamo iselili 1804. godine. Konzul im je obećao pomoć pod uslovom da im crnogorske vlasti izdaju putne isprave, pa su svi Đokovići otišli na Cetinje za pasoše. Knjaz ih je ljubazno dočekao, a kad je čuo razloge njihovog dolaska pitao ih je: "Hoćete li u Srbiju?" Trebješani su odgovorili da neće u Srbiju već kod rođaka u Rusiju. Knjaz im je obećao da ih neće u tome sprečavati i da će ih pozvati kad im budu bili gotovi pasoši. Njegov poziv mjesecima je kasnio, pa su Đokovići zajedno sa ruskim konzulom ponovo stigli na Cetinje. Knjaz Nikola ih je lijepo dočekao i pred konzulom im saopštio svoju konačnu odluku: "Vaši stari su zadužili moje stare, pa mi je žao što ćete ostaviti svoj zavičaj. Ostanite gdje ste pa ću vas ja pomoći, a i konzul će nešto učiniti." Ispratio ih je biranim riječima i nadoknadio im putne troškove na Cetinju.

Dvije godine kasnije, gospodar je, po ocu autora zapisa Andrije Đokovića, poklonio imanje Đokovićima u Župi i kod crkvenih vlasti izdejstvovao da se "posjed manastirskog imanja komisijski procijeni po doprinosu i odredi stalna novčana visina, tako da se ubuduće ona ne može uvećavati što je za posjednika bilo veoma povoljno". Prošle su godine i decenije i zaborav je polako prikrivao sve što se desilo sa Trebjesom i selidbom njenih potomaka. Andrija Đoković dalje svjedoči: "Jednom prilikom 1905. godine, kad je knjaz Nikola boravio u Nikšiću i u posjetu primao ljude sa raznih strana, zaputi se on sa vojvodom Lazarom Sočicom ispod Trebjese. Kad su stigli naspram crkve Svetog Đorđija, koja je bila u ruševinama samo se vidio još dio zvonika, tu su zastali i razgovor se poveo o starim Trebješanima. Vojvoda Sočica je tada rekao Knjazu: "Ođe si se ogriješio gospodaru".
"Što, vojvodo"?, upita gospodar.
Sočica će reći: "Uzeo si Trebjesu za sebe a Trebješani žive u Župi na manastirskom imanju".
"Dobro što si me podsjetio jer ja imam namjeru da im dam jedno priznanje, to su njihovi stari zaslužili.".

Nedugo nakon ovog razgovora knjaz je pozvao Đokovića da se određenog dana jave na Cetinju. Oni mu grupno dođu u dvor gdje su bili lijepo dočekani. "Gdje vam je onaj orden koji je vojvoda Đoko donio iz Rusije". Đokovići su mu rekli da ga čuvaju. Knjaz se interesovao i za carski dekret i čuvši da nije sačuvan predložio im je da se Orden stavi u Manastir na Petrovaj glavici i da se uokviri njegovim dekretom, "jer to bi mu bilo pogodno mjesto, ljepše nego da se čuva u kućama". Trebješani su prihvatili knjažev prijedlog, a knjeginja Milena je obećala da će obnoviti crkvu pod Trebjesom za pomen dušama Trebješana, njihovih predaka.
"Pa dolazite svakog Đurđevdana da se u toj crkvi Bogu molite", nastavio je knjaz.
Đokovići tad rekoše u jedan glas: "Živjela knjeginja Milena, živio gospodar"!
Knjaz je Đokoviće darivao sa 300 fiorina. Na rastanku ih je pitao da li su zadovoljni njegovim riječima. Odgovor je bio da su svi zadovoljni i "da živi gospodar i dom Petrovića". Sve je bilo onako kako je gospodar obećao, osim njegovog dekreta za ruski orden jer ga u okviru nije bilo. Đokovići su svake godine na Đurđevdan prisustvovali službi božjoj u svojoj crkvi pod Trebjesom i bili gosti kralja Nikole na njegovoj slavi sve do početka rata 1914. godine. U toku Prvog svjetskog rata Crkva Sv. Đorđija pod Trebjesom bila je u ruševinama a o svom trošku je popravio autor ovog zapisa Andrija Đoković. Prije nekoliko godina crkvu pod Trebjesom ponovo su uredili članovi Udruženja starih Trebješana i ona prelijepo dominira na južnoj strani šumovite Trebjese.

Trebješanin ruski konstruktor

Po odobrenju ruske carske vlade, 1804. godine u Odesu su se preselile 22 porodice Trebješana sa 98 članova. U Rusiji su doprli do najviših slojeva tamošnjeg društva i bili udostojeni plemićkim pravima.
Prema ruskim izvorima, Nikola Ivanović Kibalič, potomak starih Trebješana, napravio je matematičke proračune, koji su u bivšem SSSR-u korišćeni u raketnoj industriji. Prema Kibaličevim pronalascima upućivana je i ruska trostepena raketa u svemir.
3. aprila 1881. izvršena je smrtna kazna vješanjem nad Nikolajem Ivanovičem Kibalčičem, matematičarom,  zbog učešća u atentatu na ruskog cara Aleksandra Drugog, jer je konstruisao bombu kojom je počinjen napad. Uzalud je genijalni 28-godišnjak molio da mu se život produži samo mjesec dana kako bi završio svoje istraživanje.  Kibalčič je rođen 1853. u Černogorsku - Ukrajina, za koga se vjeruje da je - potomak starih Trebješana, Nikšića.

POTOMCI TREBJEŠKIH MUČENIKA NjEGUJU USPOMENE NA NjIHOVA SLAVNA DJELA I ŽIVOTE


Vječno sjećanje


Trebješki barjaktari u Morači
Istraživački rad Predraga T. Šćepanovića, publiciste iz Kolašina „Kolašinski barjaktari u crnogorskoj vojsci do 1916. godine, nedavno je ugledao svjetlost dana. Podijeljena u više cjelina, ne po godinama, već po istorijskim periodima, ali i teritorijalnoj i plemenskoj zastupljenosti. U ovom ciklusu donosimo prvi, uvodni dio barjaktara i barjaktarstva u kolašinskom kraju
Trebješani su dio velikog i razgrana tog plemena Nikšići iz Župe nikšićke. Kao i Rovčani, i Župljani slave Svetog Luku i potiču od vlastelina i plemića Nikše Ilionova Grbljanovića – Nikšića, koji je bio porijeklom iz Konavla kod Dubrovnika, od dubrovačkih i dalmatinskih velmoža.
Pleme Trebješko je bilo naseljeno ispod brda Trebjese u neposrednoj blizini turske tvrđave i grada Onogošta, pa je često bilo trn u oku moćnika Osmanskoga carstva. Poslije svoje prve razure 1711. godine privremeno su napustili svoja staništa, a poslije druge razure 1789. godine trajno su se odselili sa trebješkog plemenskog odredišta. Prvo utočište su našli u plemenu Pješivci, pa u plemenu Bjelopavlići u selu Vražegrmce, pa u plemenu Donjoj Morači, a jedan dio u Rovcima u selu Liješnju, i na kraju u plemenu Gornja Morača i 1792. godine konačno se nastanili u selu Ljevišta, gdje su ostali do 1804. godine. Tada su se brojne glavarske porodice plemena Trebješana odselile u Rusiju, a neke su ostale, gdje su doprinijele konačnom oslobođenju od turske okupacije i prisjedinjavanju Morače Crnoj Gori 1820. godine.
Doseljenjem Trebješana, Gornja Morača postaje pravi ustanički i hajdučki logor iz koga kreću veoma ozbiljne akcije koje iz temelja potresaju tursku vlast u Kolašinu i Nikšiću. Njihov borbeni moral i ratnička iskustva poslužili su Moračanima da krenu u bespoštednu borbu protiv turskih ugnjetača.
Trebješani su uzeli vidnog učešća u ratu Austrije i Rusije protiv Turske 1789–1791. godine kao povjerenici i austrijske i ruske vlade. Tako, podržani od ruskog izaslanika potpukovnika Marka Ivelića, izvijestili su vlasti na Cetinju da su spremni da po drugi put napadnu turski grad Nikšić (Onogošt) i konačno razore bedem koji ih je odvojio od Crne Gore. Iako pomognuti odredom od 2.000 boraca iz Crne Gore, koje je predvodio guverner Jovan Radonjić, napad nije uspio, pa se sa crnogorskom vojskom moralo povući stanovništvo.
Nastanivši se u Gornjoj Morači zaposjeli su bivši čutluk Mekića iz Kolašina. Nastavili su da četuju prema turskom Nikšiću napadajući njihova naselja i karavane. Karavanski putevi preko planine Sinjavine i kroz klanac Dugu bili su stalno pod okom trebjeških ratnika.
Trebješani su učestvovali u svim većim sukobima s Turcima od kojih su najčuveniji:
– 18. avgusta 1789. godine kad „s Turcima boj učinješe” i ubiše Bećir agu Mekića iz Nikšića.
– 1792. godine kolašinski Turci poharali i plijenili katune na planini Trebiješu i u borbama poginulo 10 brata Vujačića – Trebješana. Njihove žene i djecu kao roblje su odveli u Kolašin, odakle se nikada nijesu vratili. Njihova sudbina je ostala nepoznata. O toj pogibiji postoji i stara epska narodna pjesma.
– 30. juna 1795. godine su napali Nikšići s jedne, a Kolašinci s druge strane, na Gornju Moraču. „I Nikšići popališe do vode sva sela i poaraše i plijeniše”.
– 10. jula 1796. godine boj na Martinićima u Bjelopavlićima, gdje je poginulo 800 Turaka. Učestvovali Mora­čani, Rovčani i Uskoci.
– 22. septembra 1796. godine boj na Lopatama kod Crkvina na razvođu tarskog i moračkog sliva. Turaka je bilo 2000. Komandant im je bio Asanbeg Mekić. Drugu kolonu turskih vojnika kojih je bilo 300 predvodio je Sado Pepić. Poginulo je više od 40 Turaka, a 90 je ranjeno.
Prelaskom u Gornju Moraču Trebješani su donijeli novo plemensko ime Uskoci. Život im je bio težak pa se stoga obrate molbom vladici da im omogući da se presele u Austriju, Mletačku republiku ili Napuljsko kraljevstvo. Vladika Petar I je još 1792. godine počeo da ispituje mogućnosti za seobu u Rusiju 400 crnogorskih porodica.
Potom Trebješani donose odluku da upute jedno izaslanstvo u Petrovgrad sa molbom carici Katarini II. Ideju o ovome izaslanstvu odobrio je i vladika Petar I. 3. marta 1794. godine obratili su se pismom vladici Petru I i u ime glavara trebjeških pismo su potpisali: barjaktari Marko Joković i Krsto Vujačić. To su prvi poznati barjaktari iz Ljevišta. Barjaktar Krsto (Hristofer) sin Marka Ivanova Vujačića (ogranak Dragićevića), rođen je 1756, a umro u Odesi 1835. godine, gdje je preselio 1804. godine. Pominje se kao junak u nekoliko dokumenata arhiva serdara Mališe (Mine Lazarevića) i kapetana Boška Bućića – Nikšića, koja je objavljena u knjizi „Kazivanja starih Trebješana” 1842. godine u Beogradu.
Trebješku delegaciju sačinjavali su serdar Minja Lazarević i arhimandrit manastira Morače Aksentije Šundić. Od vladike su dobili posebne pismene preporuke i za Rusiju pošli maja 1794. godine. Zadržavaju se više od godinu dana. Trebješka delegacija za pregovore s ruskom vladom o preseljenju Trebješana u Rusiju pošla je sredinom februara 1797. godine.
Tek aprila 1798. godine serdar Minja je dobio Carsku gramatu u kojoj je saopštena odluka o dozvoli preseljenja. Serdar Mina se na povratku u Gornju Moraču razbolio i zadržao u Krakovu. Stigao je u otadžbinu tek u decembru mjesecu. Svojim saplemenicima uručio je carevu gramatu i ordenje sa likom cara Pavla Prvog, kojim ih je ruski samodržac nagradio.
Zbog sukoba vladike Petra I sa serdarom Minom, koji je pobunjivao okolna plemena na preseljenje u Rusiju, ruska vlada je 1800. godine suspendovala ranije donošenu odluku o preseljenju.
Avgusta 1802. godine nova delegacija na čelu sa serdarom Minom po treći put odlazi za Petrovgrad, gdje stižu februara 1803. godine i nakon pregovora sa carom Aleksandrom I konačno dobijaju rješenje o prelasku u Rusiju.
Krajem juna 1804. godine iz Gornje Morače, iz sela Ljevišta, krenule su 22 porodice Trebješana sa 98 žitelja, preko Javora, Lole i Lukavice, za Risan pa brodom za Odesu, gdje su stigli u oktobru.

Priredio: mr Veselin Drljević