Uskoci kao riječ ima višestruko značenje.

• Uskoci – ljudi, koji su bježali od turskog nasilja iz raznih krajeva Sandžaka, Hercegovine i Crne Gore i uskakali u istočni dio starog Drobnjaka naspram Morače i tu se naseljavali.
• Uskoci - pleme u Crnoj Gori, zatim Uskočka kapetanija, pa Uskočka opština, danas Mjesna zajednica u sastavu općine Šavnik.
• Uskoci - geografski naziv. Za teritoriju koja u poslednja dva vijeka pripada Uskocima po kojima je dobila naziv Uskoci kao geografski prostor između Gornje Morače i  Drobnjaka upisani su u svim geografskim kartama. Površina Uskoka obuhvata oko 178 km2.

Ovu teritoriju su prvo naselili Iliri i to nihovo ratničko pleme Autarijati po kojima je rijeka Tara dobila naziv. U IV vijeku prije Nove ere na Balkansko poluostrvo prodrli su Kelti koji su potisli Autarijate s ove teritorije. Od II vijeka prije Nove ere pa do početka Nove ere Rimljani su osvojili balkansko poluostrvo i zadržali ga do polovine VII vijeka kada su ga naselili Sloveni.
Na području Uskoka postojala su naselja još u metalno doba o čemu svjedoče arheološka otkrića. Prije II svjetskog rata iskopana je sjekira nedaleko od Boana koja datira iz 1500 godine prije Nove ere iz razvijenog brončanog doba. Sjekira se nalazi u zavičajnom muzeju u Nikšiću. Područje današnjih Uskoka bilo je dio nekadašnjeg velikog prostranstva starog Drobnjaka koji se pominje od 1354. godine u dokumentaciji dubrovačkog arhiva. Drobnjaci su na ovom prostoru zatekli Kriče s kojima su se sukobili i zauzeli njihov prostor. Kričko polje na Sinjajevini zove se po Kričima.
Prvi Uskoci – Trebješani preselili su se 1797. godine iz Gornje Morače – Ljevišta na susjednu drobnjačku teriotoriju u sela Malinsko, Srtug i Sirivac. Doseljavane novih uskoka s raznih strana vršeno je tokom prve polovine 19. vijeka. Po doseljavanju Uskoci su formirali svoje pleme. Uskoci su najmlađe crnogorsko pleme. Uskočko stanovništvo nije autohtono već došljačko i uskočko. Veliko olakšanje Uskocima pri doseljavanju doprinijela je prijateljska pedusretljivost Drobnjaka, a posebno tušinjskog kneza popa Milutina Cerovića i njegovog sina Novice Cerovića na čemu su im Uskoci vječito zahvalni. Cerovići su im pomagali oko smještaja i podjele zemlje na kojoj su uskoci na brzinu podizali svoja skoloništa, kolibe, savardake i čardake.
Uskoci i Drobnjaci su se sudbinski vezali i predstavljali su jedinstven front protiv zajedničkog neprijatelja. Uskočke čete su stalno napadale Turke, plijenili im stoku i robu. Manjim napadima Uskoci su odolijevali pošto su imali povoljan brdovit teren za odbranu. Pri jačim napadima povlačili su se sa nejači i stokom u Gornju Moraču.
Čuveni uskočki junaci su : Vuk Lopušina, Mijat Kotlica, Petar Kršikapa i mnogi drugi.
Uskoci i vala drobnjačka sa Tušinom ušli su u sastav Crne Gore 1858. godine i uključili se u njenu administraciju. Za uskočkog kapetana knjaz Danilo je 1859. godine postavio svog perjanika Savu batrićeva Kršikapu. U selima uskocke kapetanije Tušinji, Sirovcu, Strugu i Malinsku živjela su domaćinstva koja su upisana u spiskovima od 1865. godine. Iz spiskova se vidi koliko je koje domaćinstvo imalo rala zemlje, kosa livade, brava, govedi.
Po tom popisu tada je u Uskocima bilo: 48 domaćinstava u Tušini, 35 u Sirovcu, 35 u Strugu, u Malinsku 29, i u Ljevištima 15 domaćinstava. Te 1865. sirovački domaćini držali su 1640 brava i 363 govedi, u Tušini su imali 2205 brava i 424 govedi, na Strugu 2455 brava i 451 goveče, i u Ljevištima je bilo 243 brava i 81 goveče. Najviše brava imao je Simeun Mitrov sa Struga 262, zatim Mališa Čurović iz Tušine 250, Sekule Cerović iz Tušine 210, pa Sava Batrićev iz Sirovca 199. itd. Najviše govedi držao je Mihailo Ašanin 26, a najviše pčela imao je Stevan Šećković 34 košnice.


Varošica Šavnik
Šavnik je gradić u Drobnjackoj kotlini na ušću rijeka Bukovice, Bijele i Savnika. Zahvata prostor od 553 km2, a u njemu živi preko 3000 stanovnika. I na ovom području ima tragova života Ilira, Kelta i Grka. Na ovom području su formirana dva poznata crnogorska plemena Drobnjaci i Uskoci. Razvoj ovog kraja je bio zapostavljen i u Crnoj Gori kao i u Kraljevini Jugoslaviji pa i u poratnom periodu. Međutim prirodno bistri ljudi s ovog prostora su izlaz nalazili prvenstveno u školovanju na strani, te su s ovog prostora ponikli poznati naučni i kulturni radnici. U širem prostoru Šavnika nalaze se Manastiri Bijela i Podmalinsko. Šavnik ima osnovnu i srednju školu kao i dom učenika.
Prva državna škola u Uskocima osnovana je 1870/71 godinu. Škola je prvo počela da radi u manastiru Podmalinsko odakle je premještena u kuću Čurovica u Tušini, a kasnije u kuću Cerovica na Boanu, to je danas kuća Milana Zekovića.
Prva osnovna škola izgrađena je 1896. godine na Boanu na imanju Senta Zekovića gdje se nalazi i danas. Vremenom je nekoliko puta dograđivana i adaptirana.
Na Boanu je 1874. godine otvorena i počele s radom pošta.
Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Uskoci su zvanično, teritorijalno i administrativno odvojeni od Drobnjaka. Formirana je Uskočka kapetanija sa svojom teritorijom. Pod upravu uskočke kapetanije pripala su i neka drobnjačka sela: Tušina, Timar, Slatina sa zaseocima i Gornja Bijela. Time se i pleme Uskoci znatno proširilo. Uskoci su se na istoku pružali do Gornje Morače - do sela Krnje Jele, na zapadu do Mljetičke, na sjeveru do sredine Sinjajevine, i na jugu do planina Krnova i Lole.
Uskočki bataljon formiran je 1880. godine s komandirom Milovanom Kršikapom. U Uskočkoj kapetaniji je 1899. godine bilo 2303 stanovnika.
U Uskocima, na Boanu je 1906. godine počela raditi knjižnica, koja je sada smještena u osnovnoj školi i ima svog knjižničara koji vodi računa o 16700 knjiga, koliko ih ima u fondu knjižnice.
Prvi telefon je proradio na Boanu 1910. godine. Danas na Boanu ima motel, nekoliko prodavnica i mjesna ambulanta. Kroz Booan vodi asfaltni put od Šavnika prema Mioskoj. Boan je udaljaen od Šavnika 12 km, a ovaj od Nikšića 47 km, a od Žabljaka 37 km. Ova varošica se nalazi na nadmorskoj visini od 1000 m. Od osnivanja plemena Uskoci pa do danas prošlo je 200 godina, a od njegovog pripajanja Crnoj Gori 120 godina. Svoju dvjestogodišnjicu Uskoci su proslavili u Beogradu 1992. godine i osnovali UDRUŽENJE USKOKA - BOAN.

Uskočko pleme čini sedam sela: Tušina, Timar s Borovcem, Strug, Malinsko, Sirovac, Bare, Slatina i Krnja Jela.
U Krnjoj Jeli su gornjomorački Duloviči, Živkovici, Jankovići, Jeknići, Donjomorački Vuksanovići i Rakočevići s odiglim Zindovičima i jednom kućom Žugiča.
U Tušini i na Boanu su drobnjačka brastva: Barac, Vukojević, Dujović, Đurđić, Đurišić, Perović, Saravelja, Ćirović, Cerović, Čurović, Zekovići - ima ih i na Barama, Glođaje, Kneževići, Milići, Pavlovići, Špadijeri i još po neko bratstvo. U ovom selu su još i neka bratstva Čečovići itd.
Timar s Borovcem, nastanili su drobnjački Strunjaši, Tomoći, Popovići, Poleksići i Sarići. Tamo su poslije drobnjačkog razgraničenja s Turskom 1859. godine iz Rovaca preseljeni: Bulatovići, Vlahovići, Jovovići, Minići, Radojevići, Ćatovići, Šćepanovici, a k njima Vukovići i Đokoviči. U Timaru su i Kotlice.
Na Slatini su Drobnjaci: Kaljevići - ima ih i na Strugu i u Borovcu, Kandići, Krsmanovići i Smolovići, a kod njih Rovački Živkovići.
Na Barama su: Ristići, Bijelići, Jelići, Ašani, Matijaševići, Grdinići, Kršikape, Mikići, Jockovići, Peroševići, Rubežići, Radanovići, Stanići, Stožinići (Tušina, Sirovac i Bare).
Uskopci su i Aleksići, Golubovići, Damjanovići, Mešteri, Mrdakovići, Sandići, Ćeranoći i Todorovići na Malinsku. Na Malinsku i Sirovcu su takođe i Balaći, Vujačići, Vilići, Giljeni Žižići i Lopušine, Petrušići i Trebječani (i u Sirovcu), Ćetkovići na Strugu, a pod Strugom do Sirovca drobnjačka porodica Šećković i kraj njih su doseljeni Mitrovići i Jovanovići.

U Uskoke su drugom polovinom prošlog vijeka doselili: Baošići, Gaševići, Dulovići, Lukovci, Millašinovići, Mujovići, Rovčani, Rnkovići, Todorovići i Šišovići u Sirovcu, Radojevići iz Jasenove na Bare, Vukovići, Govedarice, Doderi i Karadžići na Malinsko i Vućići, Popovići na Strug... Prije Drugog svjetskog rata Durmitorci iz plemena: Drobnjaka, Pive, Šaranaca i Uskoka koji su živjeli u Beogradu osnovali su Udruženje Durmitoraca u Beogradu. Za prvog predsjednika udruženja bio je izabran Mile Mikić iz Uskoka. Po izbijanu Drugog Svjetskog rata 1941. godine udruženje je prestalo s radom. Na inicijativu Sava Mikića obnovljeno je 16. travnja 1993. godine isto u Beogradu. Udruženje je u svom programu imalo održavanje Dana Durmitora u Beogradu. Na Danima Durmitora koje je održano 7. prosinca 1998. godine posvećeno je veče 200-godišnjici osnivanja plemena Uskoka.