Srpska zajednica nije bila bolje sreće niti sa Ambasadom. Srbina Vukašinovića bila je baš briga za svoje sunarodnike - više je vodio računa o svojim interesima. Kada je australska vlada odlučila da reducira broj diplomatskog osoblja, nije im namjera bila da “kažnjavaju svoje građane porijeklom iz SRJ ” tako što bi im takođe uskratili konzularne i druge usluge. Prvom službenom Notom koju su poslali tražili su da se vrati diplomata iz ambasade - političkih odnosa ionako nije bilo. Međutim, Vukašinović je u MIP-u insistirao da ode neko iz Konzulata, ne obavještavajući svoje ministarstvo.To je u MIP-u  izazvalo iznenađenje pa su tražili da se to još jednom preispita. Ali pošto je Vukašinović i dalje insistirao da ode neko iz konzulata  Australci su to prihvatili! Tako su građani SRJ zahvaljući Vukašinoviću (a ne australskim organima!) ostali bez adekvatne konzularne zaštite sve do kraja ratova! Ali on je sebi obezbijedio mogućnost da “prespava” nekoliko godina. Ne bi iznenadilo da za svoj “patriotizam” i zasluge još bude i nagrađen. 

---

**Konzul Ranko Kaluđerovic iz Crne Gore, iako prosrpske orijentacije, takođe nije bio rado viđen. Nakon “pijanke” u srpskoj kafani na Kings Krosu, gazda je obavijestio policiju koja je sačekala Kaluđerovića i uhvatila ga da vozi pod alkoholom. Time je njegova sudbina kao konzula bila zapečaćena


12    Trewlany Street 

Zgrada  Generalnog konzulata u ulici 12 Trewlaney St arhitektonski se ne razlikuje puno od okoline. Kao i ostale privatne kuće u susjedstvu, građena je bez nekih urbanističkih pretenzija - više podsjeća na bunker nego na predstavništvo jedne države. U stvari, sve je i podešeno u “odbrambene svrhe”. Građena je u vrijeme kada je to bilo neophodno. Glavni ulaz čuvaju vrata ojačana metalnim polugama. Prozori su sa neprobojnim staklima stalno zatvoreni tako da kancelarije zaudaraju na vlagu i ustajali vazduh. Strana dvorišta prema ulici je bez vegetacije, zbog lakšeg osmatranja. Zasluga da je zgrada sagrađena u jednom skupom dijelu Sydneya pripada Božu Crnjaku, jednom od rijetkih Crnogoraca koji je radio u generalnom konzulatu od njegovog postojanja na ovamo. 

Radi odbrane od eventualnih “ neprijateljskih napada” na raspolaganju je stajao čitav arsenal lakog naoružanja: pištolji, automati, puške, gasovi, bajoneti i kame!

To oružje nije predato australskim vlastima i ono se vjerovatno i danas nalazi u prostorijama konzulata ili ambasade u  Canberi –  naravno ukoliko nije svojevremeno poslato  kao pomoć za “Otadžbinske ratove”.

Napomebna: Prilikom napada na GK ispaljeno 8 metaka

Paranoja  ili potreba nužne odbrane

Danas su diplomatska i druga predstavništva skoro svake zemlje  pretvorena u mala utvrđenja. Diplomatski predstavnici su postali glavna meta napada extremnih grupa u cilju postizanja političkih ciljeva. Sa druge strane borba protiv terorizma sve se više manifestuje kao izgovor za uspostavljanje hegemonizma jedine preostale super sile.

Jugoslavija je mnogo ranije, još od svog postanka bila žrtva međunarodnog terorizma. Njena predstavništva po svijetu  bila su izložena prijetnjama i napadima. Diplomatski predstavnici nigdje nijesu bili sigurni. Da podsjetimo samo na nekoliko teroristickih akcija: napad na jugoslovensku vojnu misiju u Berlinu i ranjavanje šefa misije, upad u Ambasadu u Bonu, itd. Najgnusnije je svakako bilo ubistvo ambasadora u Švedskoj od strane pripadnika ustaške emigracije u sprezi sa tadasnjim (1971) Hrvatskim rukovodstvom *. Za ovo ubistvo vezana je i jedna od prvih otmica aviona.

Kao “komunistička” zemlja Jugoslavija je osjetila što znače “dvostruki standardi” (o ovome će kasnije biti riječi). Kada govorimo o Australiji i “dvostrukim standardima” navedimo činjenicu da je u periodu  1972 do 1984 izvršeno preko 30 napada na interese i imovinu SFRJ a da za to niko nije odgovarao, policija nikada nije uspjela da identifikuje počinioce! Sa jednim izuzetkom - kod pokušaja  trovanja vodovoda u Sydney. Na tlu Australije, zemlje koju”vezuje tradicionalno prijateljstvo sa narodima Jugoslavije” i savezništvo u dva svjetska rata sa oko 6% stanovništva Južno - Slovenskog porijekla – pripremane su i naoružavane ustaške formacije za oružani napad na Jugoslaviju i razbijanje međunarodno priznate države, jedne od utemeljivača OUN.

Na političkom nivou i Australija i Jugoslavija, tvrdile su da su odnosi “dobri i prijateljski”. Za Jugoslaviju odnosi sa Australijom, sa koncentracijom neprijateljske emigracije, bili su u funkciji unutrašnje sigurnosti, više nego što su imali neku međunarodnu dimenziju. Kasnije je Australija pokušala da se približi Pokretu Nesvrstanih osjetivši izolovanost u regionu. Tadašnji Prvi Ministar Malcolm Fraser ovako je rezimiro što misli o Jugoslaviji I don’t give a damn if those butchers from Belgrade are inconvenienced in whole thing, they come to power by sheer terror by blood.”                                                            

Većina hrvatskih, slovenačkih i srpskih emigranata koji se mogu okarakterisati kao Nazi ušla je u Australiju pri kraju četrdesetih i pedesetih godina. Zapadne zemlje uspjele su da prebace u okrilje Zapada ljude koji su upravo bili počinili najbestijalnije zločine u istoriji. To je jedna od najsramotnijih poratnih epizoda u koju su bili uključeni zapadni lideri ! ASIO kao i njemu slične organizacije u drugim zemljama nijesu se obazirali na zločine koje su počinili nacistički emigranti pridošli u Australiju. Služili su im kao oruđe za postizanje političkih ciljeva. Možda bi se pritom moglo dodati da “ zabačena Australija koja jedva da je imala svoju nezavisnu spoljnu politiku ili spoljnopolitičke institucije, slijepo prihvatajući upustva Velike Bitanije i Amerike, i bila više naivna ne znajući ništa o realnosti iz bliske prošlosti” [ Isi J.Leiber President, Executive Council of Australian Jewery] . Teoretski i Nacisti i njihovi saradnici nijesu mogli da emigriraju u Australiju, ali su oni uspjeli da vrlo lako zaobiđu postojeće restrikcije. Australski političari i administracija nijesu se trudili da efikasno primijene postojeću proceduru namjerno zatvarajući oči čak i negirajući opšte poznate činjenice. Jednom pod zaštitom Australije oni su se predano stavili na usluzi njenim službama kao što su ranije bili sluge Nazista. Ne samo da su uživali zaštitu australskih političara već su im ovi pomogli da naprave političku karijeru. Spomenimo samo  Ljerka Urbančića “Ljubljana Litle Geabels”.

Neprijateljska emigracija ustaše, četnici i ostali sa “ đubrišta istorije” Drugog Svjetskog rata služili su kao oruđe  pritiska na SFRJ u datom momentu. Znajući da imaju lokalnu podršku NE je bila vrlo agresivna. Njihov “zadatak” je bio da neutrališu “komunistički uticaj”  kod iseljenika koji su se ranije doselili i bili patriotski nastrojeni.       

Hrvartska neprijateljska emigracija iz drugog svjetskog rata, uopšteno rečeno, bila je protiv svake Jugoslavije.  Novi “val” emigracije iz Hrvatske uslijedio je nakon “Hrvatskog proljeća”. Oni su počeli da utiču na ustaše da se organizuju i koriste sredstva političke borbe prihvaćena u demokratskim zemljama. Četnička emigracija bila je protiv režima, ali za Jugoslaviju - naravno gdje bi Srbi dominirali. Jugoslovenstvo koje je zagovarala zvanična politika često je zamjenjivano sa srpskim hegemonizmom stvarajući averziju kod ostalih zajednica prema pojmu Jugoslavija (kasnije je Milošević proklamovao načelo: “Jugoslavija će biti (onakva kakvu mi želimo) ili je neće biti”)

Iseljenička udruženja u suštini su bila oduvijek na nacionalnoj osnovi što ne znači da su bila neprijateljski raspoložena prema Jugoslaviji. Jugoslavija je državna odrednica a ne nacionalna. Nastojanja da se kroz jugoslovenske klubove iseljenici postave na “linijama politike Saveza Komunista”  bila su kontraproduktivna. Zvanična politika, pa tako i diplomatski predstavnici, provodili su “jugoslovensku orijentaciju”, borili se protiv nacionalne podvojenosti ali često sa metodama iz “arsenala” srpskog hegemonizma.

Udruženja koja su isticala nacionalne osobitosti i djelovala na nacionalnoj osnovi, obično su svrstavana  u “anti jugoslovenska”. Posebno, kada su bila u pitanja hrvatska društva ili klubovi. Mada većina hrvatskih iseljenika nije bila protiv Jugoslavije. Republika Hrvatska u SFRJ ne samo da je uspjela da se oslobodi hipoteke NDH i fašizma već je postala jedna od razvijenijih republika.

Makedonska nacionalna udruženja nalazila su svoj rezon postojanja u odbrani od grčke asimilacije i jakog australskog grčkog lobija. Ironija je da je prvi diplomata u Australiji koji je optužen za “nacionalističko djelovanje” bio Makedonac – Petar Boškovski. Boškovski je bio jedan od rijetkih generalnih konzula koji je shvatio da u australskim uslovima podrška Jugoslaviji može jačati preko afirmacije nacionalnih udruženja. To je iritiralo velikosrpske glasnogovornike u samom konzulatu. Intrigama i uplitanjem nekih australskih političkih ličnosti Boškovski je trebao biti politički likvidiran. Tadašnji direktor Zajedničkog Privrednog Predstavništva u Australiji N.Samardžić uputio je pismo na 5 stranica Raifu Dizdareviću, saveznom sekretaru za inostrane poslove “ Činjenice i nacionalno djelovanje generalnog konzula SFRJ Petra Boškovskog u australskoj drzavi Novi Južni Vels”.

Tako je došlo do toga da su oni koji su smatrali da štite interese Jugoslavije ustvari podrivali njene temelje.
_____________________________

            * Nova, nezavisna država Hrvatska koja pretendira  na članstvo medju moderne Evropske države,  počastvovala je počinioce zločina dajući njihova imenama splitskim ulicama i oficirske činove u novoj hrvatskoj armiji!       
 

Rad(t)na atmosfera               

Kada su  1998, demonstranti hrvatske zajednice pokušali da uđu u zgradu GK, nekoliko službenika je istrčalo napolje i sa oružjem napali demostrante dok ih je iz zgrade rafalnom paljbom “pokrivao” Bogi. Bez potrebe! U zgradu i onako nije bilo moguće upasti bez da se zidovi ili vrata probiju artiljerskim oružjem koga demonstranti, naravno, nijesu imali.  

Sigurno nijesam bio jedini koji je, čitajuci informacije koje su pristizale iz predstavništva u Australiji, dobio utisak da tamo na svakom ćošku vrebaju ustaše sa isukanim kamama i četnici masnih brada. Toga je sigurno bilo krajem četrdesetih i pedesetih godina i možda nešto kasnije kada su nacistički kolaboracionisti služili kao avangarda protiv “komunizma”, ali ovo su bile 1980-te godine i doba Macartija bilo je odavno prošlo. Takva pretjerivanja često su prelazila u opsesiju i djelovala na stvaranje atmosfere unutar kolektiva. Neprijatelj nikad i nigdje ne spava! Konzul Bogićević je  zaključavao vrata da bi čitao list “Politiku”!  Vice-konzul  Vujović je skautski logor “zamijenio”  ustašama “ koje izvode manevre”, umalo izazvavši skandal! I u kolektivu su svi zazirali jedno od drugog. Evo jednog od naloga koji je konzul Bogićević dao Spasi da provjeri:

 “ Iz delimično saslušanog razgovora telefonom, čuo sam da Božo Marić (radnik GK) kaže, očigledno putnom agentu, … neka on donese taj aparat, ja sam našao jednog putnika koji ima povlastice na carini pa bi on to preneo…”

Spase je postupio po naređenju i otkrio da je u pitanju “aparat za gluve – levo uvo!

Konzul Ante Barbir satima je saslušavan o odnosima sa suprugom. Jedan od radnika za bezbijednost morao je dati pismenu izjavu i “kraće podatke” o prostituki “našeg porekla”  sa Kings Krosa sa kojom je povremeno imao odnose.

Odnos prema iseljenicima

Sudbine većine iseljenika vezane su  za Trewlaney 12. Tek dolaskom u Australiju i ponovnim otvaranjem Generalnog konzulata, postalo je vidljivije zašto je ta zgrada djelovala zastrašujuće dobivši  reputaciju jedne Ljubljanke ili Petrinjske ulice. Da spomenemo da nam je  prilikom ponovnog otvaranja Generalnog konzulata, između ostalog, predato na “upotrebu” 6 tomova registarskih knjiga sa preko 60 000 imena! Ako se dodaju ostale “specijalne” liste i registri “odredjenih lica” onda je manje više svaki Jugosloven bio u evidenciji! . Evo kako izgleda jedna od tih registracija :

PREZIME I ME OCA:                   Butika Anton
MESTO I DATUM RODJENJA:  xx.xx.19xx …. kod Zadra
ADRESA:  ……………                 ...  Street,  Wrichard NSW 2150 tel 02/99…….
ZANIMANJE:                                Fabrika kartonskih kutija u mjestu xxx
DRŽAVLJANSTVO:                     Ne poseduje Australsko državljanstvo, samo SFRJ
BRAČNO STANJE DECA:          Oženjen dvoje dece

Kratka Biografija:

Član kluba Kralj Tomislav. Na dan xx/xx/xx I. Milanović obavio razgovor sa Botikom koji potvrđuje da je od dolaska član kluba Kralj Tomislav, ali da odlazi i u druge klubve (“Jadran Hajduk”) da se ne bavi nikakvim političkim aktivnostima i da nema “kriminani rekord”. Bio je u Jugoslaviji 1976 i tada kontaktira organe SUP-a u svom mestu. Razgovor obavljen povodom odlaske supruge u Jugoslaviju kojoj je majka umrla (I. Milanović 23/11/1984).

Napomen: Izdali mu pasoš 21. 8. 1987 obzirom na ocenu I. Milanovića (gore) i brisali iz spiska neprijateljske emigracije .[ M.Bogićević, Konzul]

“Pod kapom” konzulata bilo je i predstavništvo Privredne komore i privredna predstavništva jugoslovenskih preduzeća. Svi su bili partijski povezani i često “po zadatku” obavljali određene “operativne” poslove za konzulat. Smatrano je da će sistem kontrole  izolovati neprijateljsku emigraciju i ojačati veze sa pozitivnim iseljeništvom postaći pozitivni patriotizam i veze sa domovinom. Desilo se suprotno . Kako i ne bi, često su i ličnosti koje su uživale ugled i u Jugoslaviji i ovdje, kao što je A. B., bile izložene šikaniranju i ucjenama - morali su da se dokazuju i pravdaju. Evo pisma A.B. konzulu Bogićeviću:

Poštovani Gospodine  Bogićević,*

Evo vam šaljem popunjene formulare za moju suprugu i mene a u vezi dobijanja vize za posjetu Domovini. Takođe prilažem i brojeve naših starih Australskih putnih isprava koje su punovažne do 2.sep.1987……………………………………………….Već godinama imam želju posjetiti Domovinu ali moji poslovi mi to nijesu dozvoljavali. Koliko vam je to i poznato da su moji odnosi sa diplomatskim predstavništvima u ovoj zemlji bili uvijek ljudski. Primijetio sam kroz naše razgovore da bih mogao i ne dobiti vizu, pa ako se to i dogodi moji ljudski odnosi prema Vama se neće promijeniti. Ja ne vidim razloga zbog čega vizu ne bih dobio, jer zato ne postoji razlog. U  Domovini kao i u Australiji uvijek sam radio za dobro našeg naroda. Ovdje sam uvijek nastupao kao Hrvat, zastupao interese hrvatskog življa a što ću do kraja života činiti jer to je stara navada hrvatskog naroda.

U domivini sam ispunio svoju dužnost: Bio u NOB-u od 1943-1945. Predsjednik omladinske organizacije Blata. Predsjednik diletanske sekcije KUD” Petar Milat” učestvovao u izgradnji pruge Šamac - Sarajevo, učestvovao na popravci kuća na Pelješcu i Korčuli koje su Talijani popalili……………………Napustio Domovinu sa Putnicom  pa ne vidim razlog za problem sa vizom…………………….Od samog osnutka Australske Etničke Zajednice  sam u njenom članstvu, zastupajući hrvatski narod ovdje. Danas sam podpredsjednik Etničkih zajednica za NSW gdje sam izabran kao jedini hrvatski zastupnik…………………Zbog svega toga vjerujem da će mi se omogućiti posjetiti moj rodni kraj kako mi je to i želja. Za svu pomoć Vam se najiskrenije zahvaljujem.

Uz najiskrenije poštovanje,

A.B.

 * Izostavljeni su podaci koji su lične prirode  

 

Kako je vršen izbor kadrova

Prvi utisci o jednoj zemlji dobijaju se obično u kontaktima sa njenim predstavnicima u inostranstvu. Svuda u svijetu za izbor tih kadrova postoje određeni kriteriji. To važi i važilo je  naravno i za Jugoslaviju. Ali ti kreteriji su često degradirani. Da je o njima više vođeno računa, da su ti kriteriji objektivno primjenjivani i u diplomatska i druga predstavnistva slati ljudi politički obrazovaniji, savremeniji, sa osjećajem za promjene, na višem kulturnom nivou sa moralnim integritertom, koji iseljenici znaju da uoće i respektuju i njihov odnos prema zemlji porijekla mogao je biti drugačiji. Nažalost pred kraj sedamdesetih i osamdesetih rijetko se dešavalo da takvi kadrovi budu akreditovani u Australiju. Australija nije bila na “listi prioriteta” dobrih, perspektivnih kadrova zato su i dolazili oni koji nijesu mogli nigdje drugo. I dalje su slati “bivši udbaši”  koji su proveli neko vrijeme u konzularnoj službi Sekretarijata za inostrane poslove a u nekim slučajevima i direktno iz lokalnih policijskih stanica ili javnih tužilastva. Odnosi SFRJ i Australije svodili su se uglavnom na iseljeništvo, politički kontakti bili su neredovni, ekonomska razmjena sa oko 200 miliona dolara bez većeg značaja tako da odlazak na neku od diplomatskih funkcija nije davao mnogo izgleda za ličnu afirmaciju i stjecanje profesionalnog iskustva. Konzulati su bili podijeljeni po republičkom ključu koji je nametalo iseljeništvo. Generalni konzul ili konzul trebao je biti iz one nacije koja brojčano preovladava na teritoriji konzulata.

Mogućnost da se “zaradi” često je bila jedna od motivacija za dolazak u Australiju. Obično je zbog “finansijske konstrukcije”, ličnih interesa dolazilo do familijarizacije, gubljena je distanca sa iseljenicima  neophodna da bi se očuvao lični autoritet i autoritet funkcije konzula. Drastičan primjer predstavlja  generalni konzul u Melburnu N.N. On je čak stanovao kod iseljenika sa fiktivnim ugovorom o zakupu, fiktivno “angažovao” iseljenike za pomoć u kući  i sl.

Da bi se ostvarila finansijska konstrukcija nije se samo išlo na kojekakve “dilove” sa iseljenicima već i na kršenje propisa. U arhivi konzulata u Sidneju pronašli smo “Registar” sa podacima prihoda od dodatnih taksi koje su naplaćivane ilegalno od stranki za svaku obavljenu radnju. Za nas je predstavljalo iznenađenje kada nam je nekoliko iseljenika dalo izjave da im je konzul  M. privatno naplaćivao da bi im odobrio vize ili “potpisao” pasoš.

Slična praksa bila je uvedena i u JAT-u. Jednom prilikom je Konzulat trebalo da raspravlja o problemu kada je direktor predstavništva od jednog iseljenika “kupio “ kola ali nije dao obećane avio karte. Pored ovakvih trampi, izvor dodatnih prihoda bila je i taksa za višak prtljaga prilikom čekiranja. O tome Drago Popović sigurno zna ….da ne spominjemo daleko krupnije malverzacije po drugim preduzećima.

O kakvom autoritetu države se onda može govoriti i kakva je to država koju zastupaju ovakvi ljudi?
 

Poslednji Ambasador SFRJ

Da nije došlo do raspada SFRJ ambasador Cizelj bi napravio vrlo uspješnu karijeru. Imao je sve predispozicije, formalno je bio doktor neke od nauka, sa puno ideja koje su zvučale moderno i aktivan na proširenju ekonomskih odnosa. Znao je što u zemlji žele da čuju i to je servirao. Na ekonomskom planu projecirao je takve megalomanske projekte za koje nije bilo nikakve osnove da se realizuju, ali je “lijepo zvučalo”. Uspio je da odnose sa Australijom institucionalizuje (birokratizira) više nego što je to urađeno sve godine prije njega. Pored Mješovitog komiteta i predstavništva Komore u Sidneju on je inaugurisao Australsko-Jugoslovensku komoru, Udruženja privrednika, Fondaciju itd. Niti jedan diplomata prije njega nije toliko proputovao Australijom po službenoj družnosti. Ako je u nekom zabačenom mjestu u Northern Territory  “primjećeno” da ima makar i jedan iseljenik on ga je posjetio! Kao Slovenac a priori je dobio povjerenje odgovornih u hrvatskoj zajednici koje je koristio za prikupljanje podataka o njihovim aktivnostima. O slovenačkoj zajednici javno je izražavao nepovoljno mišljenje pogotovo o A.Brezniku ali je, takođe javno, cijenio ljude iz srpske zajednice. U kolektivu ambasade znao je kako da veže saradnike za sebe i osigura podršku.

Kako je sve to izgledalo u stvarnosti? Božo Maruničić, savezni ministar , prilikom posjete Australiji, prateći ponašanje ambasadora Cizelja za tih nekoliko dana otprilike ovako ga je okarakterisao: “Cizelj-irati na slovenačkom znači sitničariti, “sitno vesti” i to mu ime u potpunosti pristoji”. Cizelj je postavljen za amabasadora u Canberi poslije Sveta Starčevića iz Hrvatske. Starčević je bio profesionalan, racionalan i nije se gubio u detaljima. Bio je smijenjen prije isteka mandata kada je došao u sukob sa Raifom Dizdarevićem, ministrom inostranih poslova. Može se reći da je to bilo mračno doba za mnoge perspektivne dilomate u SSIP-u, a posebno ženskog pola, kada je Dizdarević, iako “komunista”   pokušao da nametne neka muslimanska shvaćanja. Spomenimo da je u fabrikovanju dokaza protiv Starčevića jednu od glavnih uloga odigrao N. Zirojević koga iseljenici u Australiji znaju iz Perta i Kanbere.  

Ambasador predstavlja zemlju, zastupa njene interese i provodi politiku u skladu sa instrukcijama koje dobija. To od samog početka Cizelj nije zelio da shvati. On je ustvari vodio politiku polazeći od ličnih shvaćanja više na osnovu stavova koje je Slovenija imala prema federalnoj vladi. Često smo imali osjećaj da se on i njegova supruga “stide” zemlje koju predstavljaju. Supruga, inače provincijska učiteljica, zahtjevala je od supruga ostalih diplomata da “sakriju”  bedž sa imenom “Jugoslavija”!                                                      

Odmah po dolasku u Australiju Cizelj je bio ubačen u vatru – kada je došlo do pucnjave pred Generalnim Konzulatom tokom demostracija hrvatskih iseljenika. Cizelj je pokazao svoju neprofesionalnost i konačno nedostatak lojalnosti. Cizelj nikada nije imao razumijevanja za pitanja bezbijednosti rada ambasade, stepena povjerljivosti, da zemlja akreditacije Australija, kao uostalom i svaka druga zemlja u svijetu, ima interesa da dobije uvid u državne tajne, da zna šta se planira, stavove po određenim pitanjima i sl. Za vrijeme dok je Cizelj bio ambassador, Australske obavještajne službe nijesu imale monogo muke. Kao prvo: povjerljive informacije i korespodencija sa Beogradom išle su preko sekretarice! Mimo svih pravila ona ih je kucala na kompjuteru ili mašini bez specijalnih uređaja, tako da je ASIO imao informacije prije ministarstva u Beogradu. Dalje, poznato je bilo da ona ima kontakte sa lokalnim službama *  (vidi crveno)

Cizelj  se više orijentisao na iseljeništvo i “razvoj ekonomskih odnosa”. Po prirodi ‘gluposti’ kao Slovenac nije uživao podršku srpske zajednice, ali po istom principu bio je omiljen kod Hrvata kojima je konačno nanio i najviše štete. Sve informacije koje je dobijao od pojedinih hrvatskih prvaka prenosio je Beogradu!

Što se ekonomije tiče Cizelj je bio u “svom elementu”. Formirana je Australsko-Yugoslovenska komora koja je trebala da unaprijedi ekonomske odnose između dvije zemlje. Za njenog predsjednika izabran je vlasnik “one man company”  Mr John Benedek. Benedek je inače trgovao sa Mađarskom, zemljom svog porijekla. Ustvari, aktivnosti Komore bile su koncetrisane da usmjere razmjenu preko Benedeka.  Ekonomskim, kulturnim i drugim odnosima bavila se takođe novoformirana Fondacija. Ona je ustvari bila mrtvo rođenče! Za prvi planirani veliki skup u Sydnejskom hotelu Sheraton ( “plate dinner”) poslato je 1500 pozivnica, rezervisana (i plaćena) večera za 300 osoba, ali se pozivu odazvalo samo pedesetak!

Nije onda čudo da su ekonomska razmjena sa Australijom sa oko 200 miliona dolara bila ravna  vrijednosti samo jednog projekta u nekim afričkim zemljama.      

·         kada je kasnije nakon raspada SFRJ zatražila izbjeglički status dobila ga je za nedjelju dana dok su ostali čekali godinama!       

Madame 17% 

Koliko je Cizelj bio ekonomski uspješan za svoje “preduzeće” ne može se reći. Ali se zna da je “gospođa ambasadorka” bila vrlo uspješna! Uspjela je da svoju “privrednu” aktivnost raširi od slika slovenačkih slikara – iseljenika do inijskih porcelanskih slonova i kineskog restorana. Sa slovenačkim firmama Slovenija Les i Gorenje lako se bilo nagoditi. Za svaki posrednički posao Slovenija Less je obično posrednicima plaćala 17 % provizije -  tako je reklamirano. Međutim, Gorenje je bilo najunosniji (najrentabilniji) partner. Kada je vršena smjena u ambasadi novopridošle porodice trebale su da opreme svoj stan “bijelom tehnikom”. To je gospođa Cizelj “preko veze” sređivala sa Gorenjem. Teško je izračunati koliko je frižidera, veš mašina i dr, prodato njenim posredovanjem. Ali to nije bilo sve - novodošle diplomate i njihove supruge nijesu mogli da idu na prijeme u “prnje “ iz Jugo - butika. Zato je bila ekskluzivna radnja Mueller’s na Manuci gdje ste mogli kupiti na otplatu, ako vas je gospodja preporučila. Ni to nije bilo sve. Gospođa je posebno polagala značaj na to da svako u kući ima persijski tepih – to je važno kada u goste dolaze stranci. Posao sa tepisima nije joj išao bas najbolje - niko nije bio spreman da plati nekoliko hiljada dolara. Ipak je uspjela da ubijedi šofera i domara - njima su skupi tepisi bili vrlo neophodni u obavljanju službene dužnosti!  U privatnim stanovima organizovana je “network” prodaja šerpi porculelana i dr. Desilo je da je gospođa uspjela da ubijedi kako je svakom iz ambasade potreban po jedan porcelanski iInijski slon!  I svi su kupili slonove!                                      

Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguće? Već smo rekli da je Cizelj znao da osigura podršku svojih saradnika. Desilo se da su na dva ključna mjesta (politički i ekonomski savjetnik) bili ljudi  nedorasli tom položaju. Pogotovo ekonomski sekretar. Ali to je Cizelju odgovaralo, držeći ih u stalnom strahu da će ih vratiti sa negativnom ocjenom, mogao je da radi što hoće! Kada su supruge domara i šofera uhvaćene prilikom krađe u jednoj kanberskoj samoposluzi ambasador to nije javio Beogradu. Time je ih je pretvorio u lične sluge. Cizelj je vrlo uspješno izmanipulisao i financijsku kontrolu. Ustanovljeno je da je iz budžeta konzulata  “nestalo - nenamjenski potrošeno” 100 hiljada dolara! Ali to je  “sređeno” kada je Cizelj, za uzvrat, sredio da ambasada plati bolničke račune za računpolagačevu suprugu.

Ali to nije pitanje samo manipulisanja sa ljudima već i čitavog sistema.  Bilo je skoro nemoguće ići protiv ambasadora. Ukoliko bi se neko usudio da nešto prijavi SSIP-u obično je taj prvi i stradao. Ambasadore su obično imenovale republike i teško da bi se neko iz jednog federalnog ministarstva usudio zamjeri republici. Kada je nakon incidenta pred Generalnim Konzulatom u Sydney trebalo dati ocjenu Cizeljevog postavljanja (koje je bilo krajnje neprofesionalno), depeša je cirkulisala po kabinetima nekoliko nedjelja. Niko nije imao petlju da je potpiše bez obzira što je tekst u međuvremenu toliko bio prečišćen da se negativna ocjena svela na nešto što ne mora da znači da je loše.

Cizelj je svoj mandat okončao normalno kao ambasador SFRJ, poslednji!  Nije čudo – da je poslednji ako su tom zemljom upravljali ovakvi kadrovi – i daleko gori. Kada je odlazio iz Kanbere njegovi saradnici su ga ispratili kamenicama i pljujući na njega. Mi smo u Sidneju priredili oproštajni koktel. To je bilo iz počasti prema SFRJ koja nestaje, a ne prema Cizelju. Međutim, kao i uvijek Cizelj je pravio neke svoje kombinacije tako da se desilo da ga je koktel u konzulatu doveo u neugodnu situaciju, skoro  da poremeti njegove kombinacije. Cizelj se jako uplašio da ne bi došli na ispraćaj na aerodrum i zamolio da ne dolazimo. Tako je završio poslednji ambasador SFRJ u Australiji. Ako ga je njegova nova država prihvatila – ne zavidimo joj, sigurno se nije usrećila. 

 

Mio Iličković

(Sidnej 2002.)

 

Odštampaj stranicu

---