|
|
BAŠ SMO MI NEKI JEBEN NAROD
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. Izbrisati je da
ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što
više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog
sjećanja, a ni čistog života.
Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina
provedenih ovde, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od
jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom
kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga
javim staroj raji širom Svijeta.
Novi
broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari,
pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću
zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara
raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj
broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to što sam ters. Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je
starija, sve sličnija svojoj mami.
Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u
Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i
Sarajevo, i prije i
sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer
sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i
dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još
dugo ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam,
Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama.
Od
kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući.
Jebe me što
ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.
Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki
predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin
i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika.
Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.
Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi
filmovi koji su svi kao, ono, poučni.
Kad
mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat.
Tako se ovde prazni.
Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem.
Jebe me sto
više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me sto osjećam da sam postao glup i
sto mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.
Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim
neke teze i zaključke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i
Muslimani, oni sadašnji i prošli.
Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me
rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto ništa nije kao prije, što ni ja
nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili
5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide
nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i
prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova
budućnost čeka iza ćoska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice
kažu kako im se kuća svidja. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad
me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu
me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li
novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me
ovi što sve znaju, pa i telefone.
Jebe me tehnika.
Novi
tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi
ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i zivi, a tek da misli...
Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije
opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.
Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas
bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne
veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o
uspomenama.Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.
Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više
ni sam.
Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši gradjani i sadašnji
papci. Jebu me njihove životne priče i istorije. Jebe me prostor bivše
Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom
prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire
i ponte Rosa.
Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa
svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Madjarska i dalje nema mora.
Fudbal više ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje
neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za dolar.
Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki kršćani, gdje se svaki grijeh
oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i američki muslimani što
se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozačima
motora harly čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj
cilindara njihovih prdavača. Jebu me i njihove istetovirane glupače na
zadnjim sjedištima.
Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama
ispod pazuha.
Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu
godinu, od kojih čak tri biraju po želji.
To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u
Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion
dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove
Gabrijel Garsija Markes.
Jebu me i američki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o kerove
po ulici.
Jebe me i američko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para.
Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo
nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe što i ne govorim engleski. Jebe
me što nema Boema. Jebu me i rap i djez i bluz. Narkomani svih vrsta me
pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat'
gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina.
Jebe me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole
sise na televiziji. Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama
sijeku drugima glave.
Jebe me ta pila i te sise, Svjedno je.
Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa
laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o
Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.
Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam
pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je
nasljedan, a i to me jebe.
Jebe me priča o našim kamiondjijama što mlate lovu i pišaju u boce od
gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata
pa onda pao u nesvijest.
Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange.
Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na
6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Jebu me bosanska djeca što izmedju sebe pričaju engleski, bez akcenta.
To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet
puno toga što je on napisao.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. izbrisati je da
ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što
više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog
sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano.
 Odštampaj stranicu
|
|
