CRNOGORSKA NARODNA NOŠNJA

U etnološkijem odlikama Crne Gore narodna nošnja zauzima veoma izraženo mjesto, vjerovatno znatno upečatljivije i obuhvatnije nego što je to slučaj sa drugijem narodnim nošnjama na Balkanu, pa i šire. Razlozi takvoga uvažavanja proizilaze iz njezine istorijske uloge i estetskijeh kvaliteta. U pitanju je, u stvari, širi društveno – kulturni vid odijevanja Crnogoraca tokom duge, viševjekovne borbe za slobodan opstanak, u kojoj je svečana nošnja odigrala izvanredno značajnu ulogu u tijeku dokazivanja samostalnosti i samobitnosti ovoga naroda, čak i njezin surogat – suknena nošnja – predstavlja značajan sastojak tog toka, kao još jedan dokaz odgovarajućega i uspješnoga prilagođavanja teškijem i oskudnijem, ali pregalačkijem i ponosnijem vremenima.

Svečana, ili svitna crnogorska nošnja nastala je sredinom XV vijeka, kao nošnja dinastije Crnojević i njihove vlastele.* Kada je došlo do organizovanja crnogorskog Principata i Vladikata ("teokratije") i borbe za opstanak u slobodi, nasljeđe Crnojevića, navlastito njihova nošnja, postaje izražen duhovni oslonac novoga sastavljanja zajednice, samopoistovjećivanja i poistorođavanja. Jedan dio vlastele, koji se nastanio u slobodnomu podlovćenskom području, imao je svoju "crnojevićku" nošnju i njom, pored ostalog, teži da pojača svoj ugled i značaj u novijem uslovima. No, u novijem, veoma tegotnijem okolnostima, neminovno dolazi do "vojničke demokratije" i Opštecrnogorskoga zbora, te se potencira ravnopravnost. Ta jednakost bivšega kmeta i seljaka sa vlastelinom, sa izvanredno prisutnom i aktuelnom tradicijom Crnojevića, koju, pored ostalog, podstiče i crkva, kao pravni nasljednik Dinastije, dovodi do opšte težnje da se posjeduje nošnja Crnojevića.

Postojao je i drugi, veoma važan, razlog. Takva nošnja mogla je biti izvanredan dokaz suprotstavljanja turskijem propisima o oblačenju potlačenog naroda. Pored ostalog, Turska je zabranjivala da raja nosi gizdava odijela i boje koje su nosili Turci (crvena, plava, ljubičasta, zelena). Posebito su bili osjetljivi na nošenje pozlaćene odjeće od skerleta i kadife, ili nakrivljenijeh kapa, itd. "Raja" je morala nositi samo skromne haljine, crnijeh boja i bez ikakvoga isticanja. Slobodni i ponosni Crnogorci, duhovno pripremljeni za borbu do potonjega, smatrali su posebito značajnijem da i putem nošnje i oblačenja dokazuju tu svoju sudnju spremnost.

Međutijem, ekonomske prilike nijesu išle na ruku takvijem težnjama. Čak ni bivši vlastelini nemaju mogućnost da izrađuju svu svečanu nošnju. Dosta brzo javljaju se djelovi nošnje, izrađeni od sukna, kao oponašanje djelova svečane nošnje da bi poznije nastala i kompletna crnogorska suknena nošnja, nadomjestak svečane nošnje. Spajanje djelova jedne i druge nošnje, ustvari je najkarakterističniji način odijevanja Crnogoraca tokom prošlosti. Sve do novijega vremena, kada industrijalizacija i moderni oblici življenja i ponašanja neminovno potiskuju staro, Crnogorci su se, što je moguće više naprezali da u svojoj garderobi, pogotovo za udavače i mladoženje, za posebne svečanosti i zabave, imaju što više parčadi svečane crnogorske nošnje. Smatrali su da tijem značajno doprinose sopstvenomu ugledu i značaju. Brojni materijalni dokazi, arhivski izvori i narodna predanja veoma slikovito ukazuju na te oblike ispoljavanja, poštovanja, žrtvovanja itd. U vezi sa narodnom nošnjom jednog od prvorazrednijeh oblika crnogorskoga isticanja, posebitosti i značenja. Posebno su interesantni testamenti, kupoprodajni ugovori i druge isprave u kojima djelovi svečane crnogorske nošnje figuriraju kao veoma značajni predmeti.

U vrijeme teške borbe za opstanak, kada ni domaća radinost nije mogla obezbijediti potrebit materijal za sukneno odijelo, a da se ne govori o svečanoj nošnji, Crnogorci sve više koriste parčad odjeće koju su otimali od Turaka. To je bilo utoliko prihvatljivije jer je moglo biti, i još jedan, dokaz njihovoga junaštva, kao i protivljenje turskijem propisima o odijevanju raje. Kada su imućniji glavari, pa i mitropoliti, počeli da nose djelove te odjeće, oblačenje turskijeh haljetaka uzima veliki zamah, što uveliko objašnjava utiske brojnijeh putopisaca o odijevanju Crnogoraca "na turski način". No, u svojijem škrinjama, kao velje dragocjenosti, Crnogorci su čuvali pojedine djelove svoje nacionalne, tako značajne, svečane nošnje. Tek u vrijeme Petra I i Petra II, kada se ekonomske prilike značajnije poboljšavaju, postepeno se izbacuju turska parčad odjeće, i ponovo prave i kombinuju djelovi svečane i suknene crnogorske nošnje, a na svečanostima, zborovima, svadbama, sahranama, posijelima itd. preovlađuju djelovi svečane nošnje.

Međutijem, posjedovanje svečane nošnje, kako za domaćina kuće, tako i za članove njegove famelje, bila je u oštrom raskoraku sa stvarnijem mogućnostima. Cijene pojedinijeh haljetaka bile su veće od značajnijega dijela imanja koje su posjedovali. Ti raskoraci bili su toliko izraženi da knjaz, kasnije kralj, Nikola pokušava, u nekoliko navrata, da zabrani upotrebu te nošnje, ali u tome samo djelimično uspijeva. To je još jedan od kurioziteta ove teme, koji nije poznat u praksi samostalnijeh država, poglavito ako se ima u vidu njezina veoma znacajna istorijska uloga. Tek kada su moderna tehnologija i racionalizovano mnijenje uzeli maha u Crnoj Gori, uloga i značaj crnogorske svečane nošnje se svodi u ramove folklora i estetskog doživljaja. Njezina istorijska uloga, kao jednog od činilaca mobilizacije u borbi za slobodu, nastavljanje nasljedstva Crnojevića, istosti i istorodnosti, svedena je danas, uglavnom, na nivo muzejskijeh vrijednosti i folklornoga ispoljavanja.

*           Po mnijenju dr Radoslava Rotkovića "Crnogorsku narodnu nošnju donijeli su naši pomorci sa Krita (kao i oro, od grčkog xoros). Radi toga je Đurađ Crnojević 1496. došao u Veneciju odijeven svečano ‘a la greca’. Ali to ne znači ni da smo Rimljani, ni Grci"  

Mr Zorica Mrvaljević