Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

(Svjedočenje obavljeno u Hagu od 25. do 28. januara 2004.) 

Pismeni podnesak Tužilaštvu Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji – Prikaz agresije JNA na Dubrovnik 1991

Rođen sam 24 oktobra 1935 u Ledenicama, opština Kotor, Crna Gora u porodici učitelja. Obrazovanje i karijeru stekao sam u brodarstvu; plovio sam na prekookeanskim brodovima u svim zvanjima od kadeta i oficira do zapovjednika broda. Poslije osamnaestogodišnje plovidbe radio sam u direkciji pomorskog preduzeća “Jugooceanija” iz Kotora, napredujući postepeno od referenta i Port Captain-a do Generalnog Direktora cijeloga preduzeća. Završio sam u Rijeci višu pomorsku školu i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Uporedo obrazovanju u pomorstvu, završio sam i Pravni Fakultet u Ljubljani (Slovenija), vanredno (through correspondence). Završio sam u Ženevi specijalizaciju Ujedinjenih nacija za pomorsku ekonomiju i management. Praksu specijalizacije obavio sam u norveškoj pomorskoj kompaniji Leif Hoegh u Oslu

Pored maternjeg crnogorskog jezika, govorim engleski, ruski, talijanski i španski jezik. Neposredno pred i u vrijeme raspada Jugoslavije, bio sam ministar inostranih poslova Crne Gore u periodu od godinu i po dana i to od 16-og februara 1991 god. do 31-og jula 1992 godine, kada sam zvanično i smijenjen zbog oštrog i javnog suprotstavljanja tadašnjoj zvaničnoj politici Srbije i Crne Gore. Ustvari dužnost ministra predao sam 26 maja 1992 jer sam odlazio na Maltu gdje sam zbog sankcija UN premjestio sjedište preduzeća Jugooceanije.

O događajima u jesen 1991 godine, kada je izvršena agresija JNA na Hrvatsku i agresija Crne Gore na dubrovačko područje, iznosim sljedeće činjenice koje su mi kao svjedoku poznate ili sam ih lično vidio:

1.   Sastanak u Igalu 16-og septembra 1991. 

      Početkom septembra 1991 godine osnovana je u Hagu konferencija za uspostavljanje mira u Jugoslaviji pod predsjedništvom Lord-a Carrington-a. Tada smo Dr. Hrvoje Kačić i ja predložili Lord-u Carrington-u da se radne sjednice konferencije mira održavaju naizmjenično u Igalu i Cavtatu na crnogorskoj i hrvatskoj teritoriji. Lord Carrington je zakazao prvu sjednicu u Titovoj vili u Igalu za 16-ti septembar 1991 godine s tim da sljedeća sjednica bude održana u Hotelu Croatia u Cavtatu na hrvatskoj teritoriji.
Crnogorska vlada me postavila da budem domaćin na tom prvom radnom sastanku. U Igalu su na sastanak pored Lord-a Carrington-a došli predsjednici Hrvatske i Srbije Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, savezni ministar odbrane cijele Jugoslavije general Kadijević i načelnik generalštaba jugoslovenske armije general Hadžić.
U to vrijeme rat je već bio počeo, ali u njemu još nije učestvovala Crna Gora. Vođene su bitke između jugoslovenske armije i novoosnovane hrvatske vojske oko Vukovara, u Baniji, oko pojedinih garnizona JNA u Hrvatskoj i sporadični manji okršaji u predjelu Dubrovnika i Neretve.
Cilj toga sastanka u Igalu bio je da se prekinu ratna dejstva i da se pregovorima nastavi dijalog o budućoj sudbini Jugoslavije. Pregovori su održani u velikoj vanjskoj sali Titove rezidencije za malim stolom koji nije konferencijski već služi za čekanje i pijenje kafe. Nijesam učestvovao u razgovorima nego sjedio za susjednim stolom i pratio petočasovno prepiranje. Na moje veliko zaprepaštenje ustanovio sam da su oba prisutna generala obične sluge Slobodana Miloševića, da mu se ulizuju i da potvrđuju sve ono što on kaže. Čitavi tok pregovora bio je dijalog između Miloševića i Tuđmana čije je suprotne stavove Lord Carrington pokušao da umiri i ublaži. Oba generala iako šefovi JNA tu su bili samo zato da klimaju potvrdno glavom stavovima Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije. Isti slugarski odnos oba generala pokazali su i za vrijeme ručka kojeg sam prisutnim gostima priredio poslije pregovora u ime crnogorske vlade.

Zbog moje diskusije tokom ručka koja mu se nije svidjela, Slobodan Milošević na rastanku odbio je da mi da ruku i da se pozdravi sa mnom.

2.      1. oktobar 1991. godine

      Toga dana u Podgoricu je nenajavljen i iznenada došao gospodin Wejsans, zamjenik Lord-a Carrington-a. Zahtijevao je da mu se kaže da li taj dan počinje napad JNA i crnogorske TO na Dubrovnik. Momir Bulatović ga je uvjeravao da od toga nema ništa i da je to dezinformacija. Poslije ručka Momir mu je predložio da ga ja ispratim do Cetinja – stare crnogorske prijestonice i pokažem muzeje. Cijelim putem gospodin Wejsans stalno je insistirao da mu pošteno kažem da li počinje napad, ustvari rat. Pošto nijesam znao niti bio obaviješten, gospodin Wejsans mi je napokon povjerovao da o početku napada ne znam ništa što je i zapisao u svojoj kasnije objavljenoj knjizi uspomena o događajima u Jugoslaviji. Ja sam gospodina Wejsansa  uporno uvjeravao da se takav napad ne može dogoditi i da JNA nikada neće napasti mirni i pun istorijskih starina I kulturnih spomenika – Dubrovnik. Uvjerovao sam ga da su to samo glasine koje su se na široko javno prosule. Čak sam mu rekao da je te glasine čuo i Dr Hrvoje Kačić, ali da sam i njega uvjerio da od toga nema ništa. 
Nažalost, poslije ispraćaja gospodina Wejsansa na aerodrom, dosta kasno uveče, hitno sam pozvan u sjedište Vlade. Tamo se u glavnoj sali već uveliko odvijala sjednica Vlade, Predsjedništva CG i grupe generala i oficira. Bio sam šokiran. General Strugar i Momir Bulatović tvrdili su da “30 hiljada ustaša nastupa iz pravca Dubrovnika da zauzme Boku”, “da smo napadnuti i da se moramo braniti”. Donesene su odluke da cijela Crna Gora preuzme ratni napor i da cijelo svoje djelovanje i podredi ratnim naporima. Donesena je odluka da TO CG uđe u vojni sastav i da bude pod komandom Armije. Donesena je odluka da se izvrši opšta mobilizacija muškog stanovništva (ne sjećam se kojih godišta). Kao i većina članova Vlade (svi izuzev jednoga) složio sam da se da se moramo braniti, ako smo napadnuti.

      Sadašnje tvrdnje da takva sjednica – predsjedništva, Vlade i generala nije nikada održana i da je to bila samo komemoracija, potpuno su bez osnova i netačne su. Takva sjednica je održana 1. oktobra 1991 i generali u pohodnim za boj spremnim uniformama vodili su glavnu riječ. To je bilo uspostavljanje vojne uprave nad Crnom Gorom, peta po redu u 20tom vijeku, ne računajući onu policijsku 1948 godine.

3.   Moja uloga i stav u tim događajima

      Na pomenutoj sjednici, 1 oktobra 1991, bio sam obmanut od strane generala, jer sam do tada vjerovao u JNA, pa sam i ja izjavio da treba da se branimo ako smo napadnuti. Međutim, odmah po završetku te sjednice shvatio sam da sam prevaren i postavio se potpuno otvoreno protiv agresije na Hrvatsku, i suprotstavio se zvaničnoj politici tadašnje Crne Gore. Otvoreno i javno tražio sam da se obustave neprijateljstva i prekine napad na Hrvatsku. Pomenuću samo neke od primjera iz moje aktivnosti da se prekine rat u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini. Na sjednici Skupštine CG, u noći između 17 i 18 oktobra 1991 imao sam u svojstvu ministra i člana Parlamenta, jednočasovno izlaganje u kojem sam tražio da bez oklijevanja prihvatimo projekat Lord-a Carrington-a za uspostavljanja mira u Jugoslaviji, da odmah prekinemo rat s Hrvatskom. Tada sam javno u skupštini rekao da u tom ratu nećemo pobijediti nego doživjeti sramotni poraz. Pošto je bio direktan TV prenos iz skupštine, jedna grupa ultra - nacionalista uletjela je u skupštinu s namjerom da me tuče i vrijeđa. 
Tvrdio sam da ako ne prihvatimo predlog Lord-a Carrington-a, donijećemo srpskom narodu u Hrvatskoj najveću moguću nesreću i propast. Predskazao sam im da ćemo doživjeti teške sankcije od strane UN ako ne prihvatimo predlog Lord-a Carrington-a. Originalani stenogram iz Skupštine je ovdje pored mene.

-     Javno sam u intervju na TV osuđivao pljačku i bahatost po Konavlima i rušenje Dubrovnika. Da sam tako postupao svjedoči i Dr Kačić u svojoj knjizi.

-     Na okruglom stolu Evrope (Round Table of Europe) u Beču od 12-15 aprila 1992 šest dana poslije početka rata u Bosni javno sam potpisao rezoluciju koja je osudila agresiju Srbije i JNA na Bosnu i Hercegovinu. To sam izjavio i na bečkoj televiziji i javno zahtijevao da JNA odmah napusti BiH, jer je to sada postala međunarodno priznata država. Moju izjavu, ministra i člana crnogorskog parlamenta, bečka TV ponavljala je svakog sata u toku 24 sata. Kaseta moje TV izjave je ovdje pored mene.

-     U vrijeme kada je suluda politika Slobodana Miloševića 1991/92 vodila bitke da granicu Velike Srbije uspostavi na liniji Karlobag – Virovitica, ja sam javno na TV i novinama i u Skupštini tvrdio da je Prevlaka hrvatska teritorija i da Prevlaku možemo dobiti samo pregovorima, prijateljstvom i prestankom rata s Hrvatskom. Ovdje pored mene su članci iz novina – reakcije nacionalista na takve moje izjave.

-     Nijesam nikada priznao stvaranje nakaradne državne tvorevine Slobodana Miloševića, tkz SRJ. U Skupštini CG kao ministar i poslanik podnio sam 23 aprila 1992 15 amandmana na nacrt Žabljačkog ustava sa kojima sam tražio veća prava i samostalnost Crne Gore. Ovdje su i amandmani pored mene.

-     Javno sam odbio da idem u Beograd na svečano proglašenje tzv SRJ iako sam kao ministar i poslanik bio dužan da to uradim.

      To su samo neke od nepobitnih činjenica koje mi daju pravo da iznesem istinu o zločinima koje je JNA izvršila nad hrvatskim i muslimanskim narodom.

4.      Pljačka i rušenje okoline Dubrovnika

      Nijesam odlazio na područje Dubrovnika za vrijeme ratnih operacija od 1. oktobra do kraja 1991 godine, niti sam kasnije ikada bio tamo. Međutim, odmah poslije početka dubrovačke operacije 1. oktobra 1991 bilo je vidljivo da vojska u Konavlima i ostaloj okolini Dubrovnika nemilosrdno pljačka imovinu, jednako privatnu i državnu. Javno bez ikakvog stida po Boki i crnogorskom primorju vršljale su mnogobrojne grupe razbarušenih i raskopčanih vojnika koji su vukli i dovozili razne opljačkane stvari sa područja ratišta. Dovozili su najvećim dijelom tehničku robu, televizore, kamere, frižidere, veš mašine, odjeću, cipele, pršute, sir, čak i krompir. Televizija Titograd prikazala je kako su “rodoljubi” iz Nikšića poslali pun kamion pečenih jaganjaca da počaste “branioce domovine”, ali nije prikazala da je istim kamionom poslat u Nikšić puni tovar opljačkanih i ukradenih stvari iz Konavala. Moram naglasiti da većina vojnika nije ni mogla da napusti Konavle i da većina vojnika nije pljačkala; to su radile privilegovane grupe od strane vojne komande. Nažalost, te grupe bile su mnogobrojne i nanosile sramotu i bruku cijeloj Armiji i Crnoj Gori. Pojedini pošteni vojnici, na silu mobilisani, koji su se stidjeli takvih postupaka, kasnije su mi pričali kako je u praksi vršena pljačka. Svi stanovnici okolnih sela bježali su pred naletom vojske i sklanjali se u grad Dubrovnik ostavljajući prazne svoje kuće koje su redovno bile bogate i moderno opremljene zahvaljujući napornom i vrijednom radu stanovnika okoline Dubrovnika. Vojnici JNA ulazili su nasilno u te kuće, pljačkali sve što se moglo opljačkati, a zatim bazukama zapalili i rušili te kuće da bi se sakrili i uništili tragovi pljačke. Tobože kuće su srušene u borbi. Ovdje su par slika iz kojih se vidi kako izgleda ta sramotna i nečasna rabota.

      Pored privatne pljačke, Armija je organizovala pljačku po svojoj liniji i za svoje potrebe.  

      Opljačkane su krave i oprema iz poljoprivredne farme u Konavlima i najveći dio predat u Danilovgradu.     Opljačkan je organizovano međunarodni aerodrom Ćilipi i oprema predata aerodromima u Podgorici i Tivtu. U Budvi, Tivtu i Baru vidio sam jahte i motorne čamce, koji su opljačkani sa sidrišta i marine rijeke Dubrovačke. Osnovan je takođe sabirni centar preostalih opljačkanih stvari u Sutorini, na granici s Hrvatskom u motelu Vinogradi. Sabirni centar opljačkane imovine organizivao je admiral Jokić.

      Da bi se skrenula pažnja sa bestidne pljačke i nepotrebnog upravo divljačkog rušenja, organizovana je i dirigovana iz Beograda nečuvena propaganda i hajka protiv hrvatskog naroda, prava histerija preko TV, dnevnika Pobjeda i beogradskih novina.

5.   Pokušaj osnivanja Dubrovačke republike

      Vojne vlasti zajedno s Narodnom strankom Crne Gore preduzeli su aktivnosti da osnuju Dubrovačku Republiku. Ta bi nazovi Republika bila u okviru velike Srbije.
Moram istaći da se crnogorska vlada nije bavila osnivanjem dubrovačke republike. Bar ja u to vrijeme nijesam čuo da bilo ko iz Vlade priča o dubrovačkoj republici, izuzev podpredsjednika Zorana Žižića, a i on neformalno. Dnevnik Dan je pisao da sam u svjedočenju protiv Slobodana Miloševića, tvrdio da sam za osnivanje dubrovačke republike optužio crnogorsku vladu. To je bila podvala i kleveta, jer nijesam nikada izjavio ni napisao tako nešto. S ovim ne umanjujem odgovornost crnogorske vlade za neke druge njene postupke.
Prljavi posao osnivanje Dubrovačke republike, što znači komadanje Hrvatske, pripao je kao što rekoh vojnim vlastima i Narodnoj stranci CG. Ne treba naglašavati da mijenjanje granica, osnivanje novih država i slično, ne bi smio da bude posao vojnih vlasti, a još manje vojne kontra obaveštajne službe. Još viša blamaža i bruka vojnih vlasti je kada se pogleda koga su uzeli za glavnog saradnika u osnivanju Dubrovačke republike. To je Narodna stranka kojoj bi prikladnije bilo da se zove izdajnička stranka. Narod je u prošlosti nije zvao narodna stranka nego klubaši. 
Osnovana je 1907. Jedina joj je aktivnost bila da ruši svoju nezavisnu državu Crnu Goru, da blati preko 200 godina staru dinastiju Njegoš Petrović i služi beogradski dvor i tajne srbijanske službe kao što su “Crna Ruka”, “Ujedinjenje ili smrt” i slične.
U prvom svjetskom ratu klubaši su se stavili na stranu agresora – Austrougarsku monarhiju koja je okupirala Crnu Goru. U januaru 1916 na čelu austrijskih kolona na prilazima Cetinju, Nikšiću i Grahovu išli su prvaci Klubaša da tabanaju snijeg i prave prtinu austrijskoj okupatorskoj soldateski. 
Poslije takozvanog oslobođenja i ujedninjenja 1918, sveštenici su na crkvenim saborima pred crkvom i sa oltara čitali imena austrougarskih špijuna i doušnika za vrijeme okupacije Crne Gore 1916-1918. Redovno su na tim spiskovima bili klubaši i bjelaši. 
Kada su talijanski fašisti okupirali Crnu Goru 1941 klubaši i njihovi potomci postali su saradnici talijanskih fašista.
Kada su 1943 došli Njemci u Crnu Goru postali su saradnici nacista – u borbi protiv narodnooslobodilačke vojske. Poraženi u oslobodilačkom ratu, nasljednici klubaša i četnici, primirili su se vrlo kratko od 1945 do 1948 kada su ponovo dobili svoju šansu da nastave izdaju Crne Gore. Od 1948 pa nadalje upotrebljeni su od strane tajnih službi za progon Crnogoraca i za sprovođenje srbizacije Crne Gore. U višepartijski sistem Crne Gore ušli su 1989. godine kao tobož nova politička stranka, ali organizovana i dirigovana od organa državne bezbjedonosti i KOS-a. Zato je njih i pripao zadatak da osnuju Dubrovačku republiku. Član rukovodstva Narodne stranke Čvorović poslat je u Cavtat da sa oficirima JNA stvara dubrovačku republiku.
Ovdje posjedujem primjerak novine Narodno ogledalo, zvanični glasnik Narodne stranke. U okvirenom uvodniku na prvoj stranici, Novak Kilibarda, predsjednik Narodne stranke, najavljuje dubrovčanima osnivanje Dubrovačke republike i obećava im u toj republici visoki životni standard od 12 000 USA dolara po glavi stanovnika. Nije znao nesretni Novak da su Dubrovčani i bez njegove republike ostvarivali ne 12 000 nego 15 000 $ dohotka po glavi stanovnika. Zaista je pretjerao Novak u težnji da iz njegove banjanske očevine i zubačke ujčevine koji su oboje puka sirotinja donese evropsko blagostanje i sreću bogatom Dubrovniku.
Kod mene su dolazili s više strana i zahtijevali da se ja i ministarstvo angažujemo na poslovima osnivanja dubrovačke republike. Dolazio je na primjer zubar Blažo Zlopaša kojemu je dubrovačka republika bila potrebna da sačuva svoju modernu zubnu ambulantu na Ćilipima. Kod mene u kancelariji jednoga dana banula su 2 oficira JNA koji su tražili da se ministarstvo u kontaktu sa strancima angažuje u promovisanju osnivanja dubrovačke republike. Pokušao sam da im objasnim da crnogorsko ministarstvo ne može biti nadležno za nikakve poslove u Dubrovniku, a najmanje za osnivanje dubrovačke republike. Dokazivao sam im da mi Vlada nije dala nikakve instrukcije o radu na osnivanju dubrovačke republike. Odgovorili su da nije potreban nikakav stav Vlade Crne Gore. Kazali su: Iza projekta o dubrovačkoj republici stoje Predsjedništvo Jugoslavije, generalštab JNA i lično drug Milošević, pa se taj posao mora što prije realizovati.

      U novembru 1991 tri Britanca tražili su od mene da ih povežem sa generalom Strugarom. Vlast je tako uvijek radila kada je željela da se oslobodi pritiska i raznih zahtjeva stranaca. Obratio sam se Pavlu Bulatoviću koji je stvarno telefonom povezao moju kancelariju i štab generala Strugara negdje na dubrovačkom ratištu. Javio se na telefon admiral Jokić koji mi je rekao da je tu pored njega general Strugar. Pošto je admiral Jokić rekao da general Strugar ne može na ratištu primiti Britance nego jedino kad dođe u Podgoricu, odmah je prešao na drugu stvar i rekao: Kapetane, general Strugar i ja želimo da nam kažeš Tvoje mišljenje hoće li se moći osnovati Dubrovačka Republika. Odgovorio sam: Ne admirale ni po koju cijenu. Evropska zajednica i SAD neće dozvoliti ponovno osnivanje srednjevjekovnih država koje su nestale nazad skoro 200 godina. Zamislite šta bi bilo da neko dođe na ideju da ponovo osniva republiku Veneciju, Parmu ili Genovu.

      Ovaj razgovor dokazuje da je komanda JNA na dubrovačkom ratištu već u novembru počela da sumnja u mogućnost osnivanja dubrovačke republike.

      Dozvolite mi časni Sude da iznesem samo neke činjenice o dimenzijama kriminala i zločina koje su uradili general Strugar i njegova vojska u dubrovačkoj ratnoj operaciji 1991.

       1.  Predhodna socijalistička Jugoslavija 4 puta je mijenjala i donosila novi ustav. U svakom od 4 Ustava bilo je normirano da suverene federalne republike imaju neotuđivo i neprikosnoveno pravo na odcjepljenje, samoopredjeljenje i izlazak iz Jugoslavije. Ako su Hrvatska i Slovenija na legalan način odlučile da izađu iz Jugoslavije, onda je sveta dužnost Armije, a time i generala Strugara bila da zaštite i obezbijede mirni razlaz jugoslovenske federacije, a ne da ratuju protiv hrvarskog i muslimanskog naroda. Posljednja prilika i šansa jugoslovenske armije da sačuva svoj obraz i dostojanstvo bila je da prekinu operacije poslije objavljivanja plana Lord-a Carrington-a, 18 oktobra 1991.

       2. Umjesto da poštuju Ustav svoje zemlje koja mu je dala visoki položaj u Armiji, general Strugar priklonio se nacionalističkoj histeriji i prihvatio da učestvuje u ostvarivanju projekta Velike Srbije koja bi se prostirala do linije Karlobag – Virovitica. Armija koja je stvorena herojskom borbom protiv fašizma za vrijeme drugog svjetskog rata postala je 90-tih godina prošlog vijeka fašistička agresorska armija, kojoj je bio postavljen cilj stvaranje velike Srbije po mjeri i obliku koje je zacrtao Draža Mihailović, ratni zločinac, izdajnik i saradnik okupatora za vrijeme drugog svjetskog rata.

       3.  Dubrovačka operacija je samo jedna od karika u ostvarivanju toga čudovišnog i zločinačkog plana i cilja. Bitke za Dubrovnik i Vukovar vođene su istovremeno. Od Vukovara je JNA namjeravala da napreduje do Virovitice, a od Dubrovnika jadranskom obalom do Karlobaga. Zato su za vrijeme dubrovačke operacije bombardovani sa mora Split, Šibenik i Zadar, iz vazduha Mostar, a nije Rijeka i Pula.

       4. General Strugar ne nosi na duši samo poginule u okolini Dubrovnika hrvatske građane i vojnike nego i 157 mladih momaka iz Crne Gore koji su poginuli na prilazima Dubrovnika bez ikakve potrebe. Dodajmo tome još trostruko veći broj invalida za cijeli život.

       5.   Vojni napad na Dubrovnik i njegovu okolinu naredio je Slobodan Milošević i njegova kamarila, a izvršavao general Strugar i njegova vojska. Cilj Slobodana Miloševića nije bio samo da se zauzme teritorija i napravi prodor do Karlobaga, nego u isto vrijeme da se osramoti i ponizi viteška reputacija Crne Gore i njen ugled u svijetu, da se osramote i ponize slavna i herojska tradicija jugoslovenske armije stvorene u anrifašističkoj i oslobodilačkoj borbi za vrijeme drugog svjetskog rata i da se za vječna vremena posvađaju i zamrze dva bratska naroda – hrvatski i crnogorski narod.

Iznosim nekoliko činjenica koje potvrđuju rečeno:

       6. General Strugar je na dubrovačko ratište doveo jedinicu koja nosi slavno ime i čuva tradicije 5-te udarne crnogorske brigade – koja se još naziva Savina brigada jer je osnovao i komandant joj bio Sava Kovačević, najslavniji i najveći heroj Narodno oslobodilačke vojske Crne Gore i armije Jugoslavije. Jedinici sa takvim znamenjima dato je da pljačka i ruši po Konavlima. Trebalo je osramotiti ime i djelo Savino u čijoj je vojsci za vrijeme drugog svjetskog rata vojnik koji bi uzeo bez pitanja od seljaka samo jedan krompir ili palu jabuku sa grane pored puta, kažnjavan je smrću – strijeljan bi bio pred cijelim strojem. Ni to sve nije bilo dovoljno generalu Strugaru pa je osnovao dodatnu paravojnu jedinicu i nazvao je odred Save Kovačevića, i odmah ga zaposlio da bestidno pljačka i pali po Konavlima. U isto vrijeme vojska pod komandom generala Strugara potpuno je uništila i oskrnavila memorijalni kompleks na Tjentištu u dolini rijeke Sutjeske posvećen herojskoj pogibiji skoro 8000 boraca, na čelu sa slavnim Savom Kovačevićem. Među poginulima bilo je najviše Crnogoraca, Dalmatinaca i Ličana. Vojnici generala Strugara razvalili su i grob Save Kovačevića, pa mu sada njegove viteške kosti raznose vuci i lisice po Zelengori.

Trebalo je izbrisati iz sjećanja crnogorskog naroda herojske žrtve koje je učinio u toku drugog svjetskog rata, posebno uspomenu na najvećeg crnogorskog i jugoslovenskog viteza – Savu Kovačevića i njegove borce – Crnogorce i Dalmatince.

       7. Ponižavanju Save Kovačevića i njegove borbe dao je glazuru na dubrovačkom ratištu pop Amfilohije. General Strugar nije dozvolio grupi ambasadora da posjeti dubrovačko ratište da ne vide bruku učinjenu u Konavlima i Župi Dubrovačkoj, već ih je preko admirala Jokića muvao i vrtio po Boki Kotorskoj. Zato je veći dio vremena dozvolio popu Amfilohiju da se muva po ratištu, da besjedi i gusla vojsci, učeći je da mrzi Hrvate i Muslimane jer su oni po Amfilohiju najveći zlotvori srpskog naroda. Licemerje i cinizam generala Strugara i popa Amfilohija nema granica. Dovesti na dubrovačko ratište Amfilohija koji slavi četnike – saradnike njemačkih i talijanskih okupatora, koji četničkog vođu ratnog zločinca Dražu Mihailovića izjednačava sa svecima – svetim Vladimirom i svetim Petrom cetinjskim, i zatim dati tome popu da popuje i gusla vojnicima čije jedinice nose ime Save Kovačevića, predstavlja i ljudsko i hrišćansko svetogrđe i bogohuljenje. Zna se dobro da su vojnici toga sveca – Draže Mihailovića, pravili nečuvene zločine i masakre nad onim Savinim partizanima koje bi zarobili, a posebno nad njihovim porodicama. Po ličnom naređenju toga svetoga Draže, njegovi četnici zaklali su sve Savine ranjenike koje su zarobili u petoj ofanzivi.

       8. U toku drugog svjetskog rata elitne jedinice narodno – oslobodilačke armije Jugoslavije bile su sastavljene od Crnogoraca i Dalmatinaca. U istoriji ratovanja nigdje u svijetu nije bilo takvoga sadejstva, žrtvovanje jednog za drugog kao što je bilo bratstvo po oružju IV i V crnogorske brigade i I i II dalmatinske brigade. Pomenuo sam samo te 4 brigade kao primjer. Ovdje neću iznositi herojske podvige Ličkih, banijskih i kordunaških brigada. Hiljade i hiljade zajedničkih grobova Crnogoraca, Hrvata i Srba iz Hrvatske posijani su po Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Trebalo je Slobodanu Miloševiću da se sve to zaboravi, kako bi Crna Gora što prije postala jedna zabačena srbijanska provincija.

       9. Pored razaranja i pljačke okoline Dubrovnika, vojska pod komandom generala Strugara razarala je i rušila jezgro grada Dubrovnika, bombardujući ga i sa kopna i sa mora. Rušenje istorijskih i kulturnih spomenika i građevina u Dubrovniku predstavlja teški zločin protiv čovječnosti, nasilje nad civilizacijskim I kulturnim tekovinama, i povreda ustaljenih pravila da se ne ratuje oko zidine Dubrovnika, a ta pravila traju punih 14 vjekova. Istorijske i kulturne znamenitosti Dubrovnika ponos su ne samo hrvatskog naroda nego i svih slovenskih naroda zajedno. Civilizacijske tekovine i znamenitosti Dubrovnika dugotrajnije su i nadmašuju znamenitosti Moskve i Sankt Petersburga, Krakowa i Poznanja, Kijeva i Praga i svih ostalih centara slovenskih naroda. Kroz istoriju, vjekovima su oko zidina Dubrovnika dolazile i približavale moćne armije i flote Otomanske imperije, Vizantije, Španije, Mletačke republike, Francuske, Rusije, Britanske imperije, Austrougarske carevine, Italije i Njemačke, ali niti jedna od tih armija nije nikada ispalila niti jedan hitac na zidine i jezgro grada Dubrovnika izuzev Crnogorci 1806 i vojnici generala Strugara, takođe Crnogorci 1991 godine.

Za vrijeme drugog svjetskog rata, Peko Dapčević, four stars general narodno oslobodilačke armije Jugoslavije zatražio je od komandanta savezničkih trupa u Italiji, generala Alexandera, da američki i britanski avioni ne prelijeću preko Dubrovnika da se ne bi slučajno koja bomba otkačila i povrijedila istorijske znamenitosti Dubrovnika. General Dapčević tražio je da saveznički avioni natovareni bombama prelijeću nešto južnije preko njegove Crne Gore, ali ne preko Dubrovnika. Tako je ratovao general Peko Dapčević, a kako je ratovao general Strugar, pokazuju oznake razaranja koje su dubrovčani postavili na mnogim mjestima po gradu i pokazuju ih turistima iz cijeloga svijeta.

10. General Strugar je Crnogorac pa mu moralni kodeks crnogorstva nije smio dozvoliti da napada Hrvatsku, posebno ne Dubrovnik i Dalmaciju. Vjekovima su Hrvati iz Boke koja tada nije bila u sastavu Crne Gore, Dubrovčani i Dalmatinci davali neprocjenjiv doprinos razvoju i učvršćenju nezavisne i slobodne države Crne Gore. Intelektualci iz Dubrovnika kao što su Dr Baltazar Bogišić, braća Voinovići, Vlaho Bukovac i mnogi drugi dali su neizbrisivi pečat razvoju crnogorskog prava i kulture. Izrazito veliki razvoj crnogorskog pomorstva između dva svjetska rata, posebno poslije drugog svjetskog rata bio je ostvaren zahvaljujući pomoći, iskustvu i saradnji sa dubrovačkim i hrvatskim pomorstvom. Šest prekookeanshih brodova dala je Hrvatska Crnoj Gori bez naplate (džabe) da osnuje i počne sa radom pomorsko preduzeće Jugooceanija. Primorski turizam u Crnoj Gori razvijao se zahvaljujući saradnji sa dubrovačkim turizmom. 

Završna scena Gorskog Vijenca – koji je simbol crnogorskog duha i pregalaštva prikazuje kako Vladika Danilo – šef crnogorske države i poglavar crnogorske crkve daje novu pušku Vuku Mandušiću – velikom hrvatskom junaku da nastavi borbu za slobodu Crne Gore. To je bila poruka i zavještanje vladike Danila svim budućim generacijama kakav treba da bude odnos Crne Gore i Hrvatske.

Iako je od vremena vladike Danila prošlo skoro 300 godina njegov zavjet morao je general Strugar da poštuje i da ne ratuje protiv Hrvatske.

Za crnogorski džeferdar u rukama Mandušića Vuka znao je i ban Jelačić pa je da ojača te simbole bratstva Crne Gore i Hrvatske poslao na dar Njegošu – ukrašeni, srebrom optočen džeferdar.

Srbijanski šovinisti posebno se zgražavaju kada se Crnogorci povoljno izražavaju o Hrvatima. Za njih je takav Crnogorac izrod, izdajnik i neprijatelj srpskog naroda. Oni ne shvaćaju da Crna Gora mora biti u prijateljskim i bratskim odnosima ne samo sa srpskim nego i sa hrvatskim narodom.

11. U zatvoru u Morinju

Zauzimajući Konavle i okolinu Dubrovnika Armija je hapsila mnoge muškarce koje je nalazila na toj     teritoriji izuzev u Cavtatu. Sve je njih proglasila ratnim zarobljenicima iako to nijesu bili nikakvi vojnici nego zemljoradnici, vinogradari, ribari, pomorci… Čak su zarobljeni i neki pomorci Jugooceanije koji su došli kući sa plovidbe na godišnji odmor. Najveći dio od njih bili su zatvoreni u Morinju gdje je režim bio posebno težak.

Armija koja je za vrijeme drugog svjetskog rata stvarana i održavana od naroda postala je armija koja hapsi i zarobljava svoj narod.

12. Otpor Crnogoraca agresiji na Dubrovnik

Uprkos histeričnoj propagandi i vojnoj diktaturi, bio je jedan broj Crnogoraca koji su se suprotstavili sramotnoj agresiji na Dubrovnik. Iznosim nekoliko detalja koji to potvrđuju.

1.   U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: S Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže  oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.

2.   Kada je Momir Bulatović u Golubovcima vršio smotru rezervista pred odlazak na ratište tražio je da izađu iz stroja oni koji ne žele da se “bore za domovinu”. Očekivao je da neće niko izaći iz stroja, pa je bio zaprepašten kada je vidio da jedan manji broj ipak izašao iz stroja i odbio da ratuje protiv Hrvatske.

3.   Jedan broj rezervista nije se odazvao na poziv za mobilizaciju.

4.   Jedna četa je rasformirana jer su u maršu pjevali: Ova vojska što se kreće na Hrvatsku pucat neće.

5.   Ja mogu posvjedočiti slučajeve dezerterstva i otvorenog odbijanja pojedinih crnogorskih vojnika da ratuju protiv Hrvatske. Jednoga dana u moju kancelariju u Podgorici koja se nalazila u sjedištu Vlade i Predsjedništva Crne Gore banula je grupa od dvadesetak vojnika koji su napustili bojište u Baniji i preko Bosne koja još nije bila u ratu dočepala se Crne Gore. Znajući moje otvorene stavove po pitanju rata ovi mladi momci obratili su se meni da ih spašavam od vojne policije koja će ih progoniti zbog dezerterstva i napuštanja položaja. Ja im nijesam mogao pomoći, ali sam im savjetovao da se neopaženo provuku do svojih kuća, da iz njih ne izlaze dok se situacija malo ne smiri. Ovi momci izmučeni od teškog i dugog putovanja ispričali su mi šta su sve doživjeli i šta se sve čini na tom ratištu. Vojnici su izjavili da jednostavno ne žele rat protiv Hrvatske, jer im Hrvati nijesu nikada ništa nažao učinili.

6.   Drugom prilikom u moju kancelariju Jugooceanije u Kotoru gdje sam u isto vrijeme bio i Generalni Direktor banula je grupa vojnika sa Dubrovačkog ratišta. Tražili su takođe da im pomognem i spasim od vojne policije koja će ih progoniti zbog dezerterstva. Ispričali su mi da su danima stajali na položaj na jesenjoj kiši bez pokrivača i šatora i to bez ikakve potrebe, jer tamo gdje su oni bili nije bilo nikakve hrvatske vojske. Njima takođe nijesam mogao pomoći izuzev što sam im savjatovao da se primire kod svojih kuća do smirivanja tenzija.

7.   Admiral Barović iz čestite i viteške crnogorske porodice Barovića izvršio je tih dana samoubistvo jer nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda. To je i napisao u svom oproštajnom pismu.

Kapetan bojnog broda Krsto Đurović iz čestite učiteljske porodice, komandant vojno pomorske oblasti Boke, jedno 10 dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio me je u Jugooceaniji u Kotoru. Vrlo ogorčen žalio mi se da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života učestvovati u takvom ratu. Drugog dana poslije početka neprijateljstava sa Hrvatskom stigla je vijest da je pukovnik Đurović poginuo u borbi. Ne vjerujem da je poginuo u borbi.

Bilo je još mnogo primjera otpora čudovišnoj agresiji na Dubrovnik. Nažalost to nije bilo dovoljno da se zaustavi sramotna agresija ničim neizazvana na središte hrvatske i sveslavenske civilizacije i kulture. 

      Nikola  J. Samardžić, kapetan duge plovidbe

      januar 2004.

Odštampaj stranicu