Program | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

Los Angeles  jesen 1999.

Brojim godine koje su prosše, one u Njemačkoj i ove nepune tri u Americi, brojim mjesece i dane ko da sam osudjen na kaznu zatvora. Šta ako je kazna dozivotna? Tješim se, nije, i tražim opravdanje za protekle godine, a i za sebe. Okolnosti  mi nisu bile naklonjene (nisu nikad koliko se mogu sjetiti), a u njima moje slabosti bivale su jače i veće. Mrzim i jedno i drugo. Nadam se da ostatak snage i vremena neću potrošiti na ta uzaludna osjećanja.

Pišem ovo sjedeći u američkoj limuzini u garaži podruma buissines zgrade"Murdoc Plaza" u Westwood-u, elitni dio Los Angeles-a, gdje se nalazi U.C.L.A , te čuvene kompanije i sjedišta nekih vladinih ministarstava.

Posmatram nekoliko mladih Meksikanaca (doseljenih vjerovatno iz pustinjskih dijelova te zemlje) kako trčkaraju u crno-bijelim uniformama oko auta i njihivih vlasnika, koji im, nakon što parkiraju auto (to se zove "valet parcking') daju dolar ili dva kao bakšiš. Bakšiš je ovdje stil života. To nije milostinja, to je nadoknada za ljubaznost, tačnost i ostala sranja - kriterije koje je uspostavio veliki buissines i spustio po vertikali društva sve do podruma,  do Meksikanaca, vjerovatno sretnih što su zamijenili pustinje za američke podrume.

Pitanje je šta je sa Bosancem, Sarajlijom? Šta je on zamjenio za američki podrum?

Gledam Meksikance i mislim da pustinja ipak ima neku ljepotu, ne zbog pustinjske ruže o kojoj se pišu pjesme, već zbog stila života koji zahtijeva. Siguran sam da je u poredjenju sa bakšiš stilom ovaj drugi mnogo humaniji i prirodniji.

Sjedim u autu i čekam klijente - bijelo protestantsko anglo-saksonsko i nešto tamnije ćifutsko smeće. Gledam ovo prirodno i vještačko šarenilo ove bakšiš kukture i civilizacije i u meni raste sve veća pustinja.

Skoro je deset sati ujutro. Ispred zgrade, u jednom od propusta u zidu, spava hommless. Skupio se, pokrio nekim ćebetom i s jedne strane vire mu "Nike" patike-model rane 80-te i s drge glava, zgužvane kose -model rane 50-te. Nekoliko sati ranije, pored njega su protračale desetine  joggera, pripadnici višeg sloja društva. Niko, osim policije, ne obraća pažnju na njega. Vlada nekontrolisano slijepilo i nekontrolisana bezdušnost. Ti joggeri, to je nešto najružnije što sam vidjeo u životu. Tijela su jadna, ne znam da li po rodjenju ili su se tako formirala, bez obzira bili 20 ili 60 godina stari. Ta tijela ne možeš akceptirati, ne možeš ni gledati, a upravo zbog njihove kondicije i njenog održavanja - preko svjetskih pijaca novca, umire hiljade drugih ljudi u svijet. Ti biološki akrepi se hrane krvlju i mesom ljudskim i zaista izgledaju ko vampiri. Zamišljam ih u kolonoma, u uniformama Mussolinija ili Hitlera, kako složno trče ka istom cilju. Razlika je što ovdje nisu u grupama već su sami ili sa psom, sa vokmenom na ušima. To je dobro. Pitanje je samo kada  će se formirati u kolone?

Ali nije sve tako crno. Samo je meni, ko u snu, sve pretjerano; dogadjaji, okolnosti i ja sam. U snu se srećom budiš ili čak znaš da sanjaš. A ovdje ne. Nema budjenja, a i šta bi vrijedilo? Gdje bi se probudio?

Od svega najgora su tješenja i objašnjenja. Nema tog jezika koji može pružiti dovoljnu utjehu za ljudsku patnju, boli i nepravde, za sve neostvarene želje i nadanja, za ljubav i nemoć da je u potpunosti damo drugima, za krivicu i kajanje zbog toga, kao i za sreću i razumjevanje, smisao i svrhu života koje se gube i kao i sam život izgube.

Pianje je šta je bolje prije izgubiti? Život ili njegovu svrhu, smisao...

Izašao sam iz podruma. Sada je dva sata poslije podne. Blizu sam BH gdje moja supruga radi. Ne mogu je obići iako nas dijeli samo 5 min, jer ja sam šofer američke limuzine.

Svuda pravila: njihova su starija od naših i za razliku primjenjuju sankcije za nedosljednost. Sistem se štiti, jer jednima omogućava privilegije, obezbjedjuje  status quo. Dozvoljeno je ovdje zvati se bilo kako i imati prljave ruke, ali ne možes biti predsjednik. U tom redu i poretku jedino ih izdaje jezik kojim govore. Jezik im je okamenjen, sav u frazama kojima se kaže ono što se iskreno ne misli i ne osjeća a što održava staus quo. Iza fraza se krije njihova uništena ljudskost. Sami su je uništili kroz vijekove  nasilja i bezdušnosti koje su vršili nad drugim, u pravilu slabijim. Oni su prvi klali i pljačkali i sve u prašinu pretvarali. Oni su djeca ubica i koljača. Oni su htjeli da nadju zaborav, pa se kriju iza jezičkih figura i društvenih pravila, iza Hollywood slika pravde i ostalih happyend sranja. I sve to slijede, jer ako ne...imaćeš "Nike"patike model rane 80-te i ko zna kakvu glavu.

Ponekad me, eto, kao voda preko očiju preplavi slika moje realnosti, napunjena prljavom vodom u kojoj plivamo moja supruga, moj sin i ja i tješimo se da je dobro, jer voda nije prehladna  i nije svuda isto zagadjena i da ćemo kad-tad dočepati se kopna i sve troje vratiti kući.

Odštampaj stranicu