Tišina je; iguman broji brojanice.

Knez Janko

A brojiš li sve tako, igumne?

Iguman Stefan

Brojim, sinko, ne prestajem nigda.

Knez Janko

Doista se misliš nabrojiti.
Da li ti se, oče, ne dodije,
a od toga..................                                                      2235
Ja bih voli sad grivnu orahah,
da je jednom po naški izbrojim,
na stotinu tijeh brojanicah
da prebiram prstima za fajdu.

Serdar Janko

Ti sve, kneže, na šalu okrećeš.                                            2240
Danu, oče, ono kâ umiješ,
ispriča' ni štogod, amanati,
pridje no smo legli i zaspali.
Ko te nije čuo dje govoriš,
onaj ne zna što u tebe spava.                                             2245

Iguman Stefan

Hoću, braćo, to sam i došao.
Ja sam mnoga zažegâ kandjela
na oltaru crkve pravoslavne,
pa sam slijep došâ medju vama
da podžežem, koliko uzmogu,                                               2250
i vas oganj sveti na oltaru,
na oltaru crkve i poštenja.

Mnogi iz glasa: 

Zbori, oče, svi ćemo slušati koliko te 
god volja, ako ćeš do ponoći.

Iguman Stefan

Ja imadem osamdeset ljetah.
Otkako sam oči izgubio,
ja sam više u carstvo duhovah,                                           2255
iako mi jošt tijelo dušu
zadržaje i krije u sebi
kako plamen podzemna peštera.

Ja sam mnogo obišâ svijeta.
Najsvetije nebesne hramove                                                2260
što je zemlja nebu podignula
ja sam redom svaki polazio,
nasrkâ se dima s žertvenikah.
Penjâ sam se na sveštenu goru
sa koje je strašno predskazanje                                           2265
svoje sudbe Jerusalim čuo.

Razgledâ sam i sve tri pećine:
dje se sunce hristjanstvu rodilo,
dje je nebo jasli osveštalo,
dje su čari nebesnom mladencu                                            2270
pohitali s darom poklonit se.
Gledao sam Getsimansku baštu,
ocrnjenu strašću i izdajom.

Svetu lampu lud vjetar ugasi!
Mi vidimo na plodnim njivama                                               2275
dje se grdno trnje rastićilo,
hram Omarov dje se povisio
na svešteni osnov Solomonov,
dje Sofija za konjušku služi.

Smješna su svojstva naše zemlje,                                        2280
punana je ludijeh premjenah.
Priroda se svakolika pïtâ
sunčanijem čistijem mlijekom;
u plamen se i ono pretvara,
danas žeže što juče njivljaše.                                              2285
Kolijevke kakve bi trebale
ne imadu sve naše rijeke;
vidimo li mi ova strašila
dje pustoše nemilosno zemlju?

Vreme zemno i sudbina ljudska,                                            2290
dva obraza najviše ludosti,
bez poretka najdublja nauka,
sna ljudskoga djeca al' očevi,-
je li ovo prìčinâ uprava
kojoj tajnu postić ne možemo?                                             2295
Je l' istina ê ovo ovako,
al' nas oči sopstvene varaju?

Iste svijet neko djeistvije,
dužnost radja neko popečenje,
obrana je s životom skopčana.                                             2300
Sve priroda snabd'jeva oružjem
protiv neke neobuzdne sile,
protiv nužde, protiv nedovoljstva:
oštro osje odbranjuje klasje,
trnje ružu brani očupati;                                                     2305
zubovah je tušte izoštrila,
a rogovah tušte zašiljila;
kore, krila i brzine nogah,
i cjeli ovi besporeci
po poretku nekomu sljeduju.                                                2310
Nad svom ovom grdnom mješavinom
opet umna sila toržestvuje;
ne pušta se da je zlo pob'jedi,
iskru gasi, a zmiju u glavu.

Muž je branič žene i djeteta,                                               2315
narod branič crkve i plemena;
čest je slava, svetinja narodnja!
Pâs svakoji svoje breme nosi;
nove nužde radju nove sile,
djeistvija naprežu duhove,                                                  2320
stješnenija slamaju gromove;
udar nadje iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala.
Stradanje je krsta dobrodjetelj;
prekaljena iskušenjem duša                                                 2325
rani t'jelo ognjem elektrizma,
a nadežda veže dušu s nebom
kako luča sa suncem kapljicu.

Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,                                           2330
a za njega, vidi, nije zemlja.
Je li javle od sna smućenije?
Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega - u što tada spada?                                          2335

Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu;
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit!                                         2340
Vam' predstoji preužasna borba:
pleme vi se sve odreklo sebe
te crnome rabota Mamonu!
Pade na njem kletva besčestija.

Što je Bosna i po Arbanije?                                                 2345
Vaša braća od oca i majke;
Svi ujedno, i dosta rabote.
Krst nositi vama je sudjeno
strašne borbe s svojim i s tudjinom!
Težak v'jenac, al' je voće slatko!                                         2350
Voskresenja ne biva bez smrti.
Već vas vidju pod sjajnim pokrovom,
čest, narodnost dje je vaskresnula
i djê oltar na istok òkrênût,
dje u njemu čisti tamjan dimi.                                              2355

Slavno mrite, kad mrijet morate!
Čest ranjena žeže hrabra prsa,
u njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jazičestvom
na milost će okrenut nebesa!                                               2360

Svi pospaše, a Iguman sjedi uz oganj, broji brojanice i 
svu noć čita molitve medju njima.

*     *     *     *     *

Zora je, dižu se, pripasuju oružje da kreću doma.
Čude se gladujući staroga Igumana dje sjedi uz vatru. 
Broji brojanice i nešto u sebi čita; a oni, kako se koji 
diže, tako mu pristupa i ljubi ga u ruku iz uvaženija, 
rašta ljepo i mudro zbori.

Serdar Ivan

Ti nijesi slijep, Igumane,
kad si tako mudar i pametan.
Budale su s očima slijepe,
koje vide, a zaludu vide;
trebaju im za proste potrebe,                                              2365
kâ ostaloj isto životini.


Serdar Vukota


A misliš li, serdare njeguški,
da bi bio ovakvi s očima?
Pjesna dobra spava u slijepca,
pogled smeta misli i jeziku.                                                  2370
Mož obisti kad što hoćeš pričat:
kad pričanju tvome pokaže se
stvar sasvijem protivna pred oči,
slast i silu izgubi pričanje,
um se smuti, a jezik zaplete, -                                             2375
češće ne znaš što si htio reći.
A slijepcu oči ne smetaju,
no se drži sve jednoga puta,
kâ pjan plota kada se prihvati.

Vojvoda Batrić

Da pričamo snove pri kretanju!                                             2380
Ja sam snio što nijesam nigda
(milo mi je za moje oružje):
noćas na san Obilić proleće
preko ravna Polja Cetinskoga
na bijela hata kâ na vilu;                                                    2385
Oh, divan li, Bože dragi, bješe!
 

Posle tridest, četrdest drugah pričaj svoje snove: svaki 
kaza san jednak, da je Obilića vidio kako i vojvoda 
Batrić. Veseli idi u crkvu da se zakunu svi najedno da 
se kolju s domaćima Turcima. Ulaze u crkvu, Vuk 
Mićunović razmota šal sa glave, pa ga pruži te svi za 
njem rukama uhvatiše i u kolo stadoše.

Vladika Danilo

Čuj, Nikola, kneže dupioski,
i ti ruku pružaješ na kletvu!
Ti si nejak, znaš li, u Crmnicu,
a Turcima pred kućom Crmnica.                                           2390
Krivu kletvu na dom ne ponesi,
jer je muka s Bogom ratovati !

Knez Nikola

Znaj, Vladiko, i svi Crnogorci,
ja znam divno kako mi je doma;
Ama imam trista Dupiljanah,                                                2395
nek me izda svako, kâ i hoće,
zadajem vi božju vjeru tvrdu -
s Turcima se hoćemo poklati
ako će nam sjeme utrijeti!
Kad krv prospem radi svoje vjere,                                         2400
ne bojim se kletve, ni drugoga.
Kako puška pukne na Cetinje,
grohota će biti na sve strane.
Blago tome koga srce služi
i ko nije sasma ostario,                                                       2405
dosta će se posla nagledati!

Serdar Janko

Izdati se nećemo, ama treba da se utvrdimo kletvom; zdravî je 
posao.

Vuk Micunović

Kuni, serdare Vukota, ti, e najbolje umiješ, a mi ćemo svi vikati: 
Amin!

Serdar Vukota

U pamet se dobro, Crnogorci!

A ko činja biti će najbolji;
A ko izda onoga te počne,
svaka mu se satvar skamenila!                                             2410
Bog veliki i njegova sila
u njivu mu sjeme skamenilo,
u žènê mu djecu skamenio!
Od njega se izlegli gubavci,
da ih narod po prstu kažuje!                                                2415
Trag se grdni njegov iskopao
kako što je šarenim konjima!
U kuću mu puške ne visilo,
glávê muške ne kopâ od puške;
željela mu kuća muške glave!                                               2420

Ko izdao, braćo, te junake
koji počnu na naše krvnike,
spopala ga bruka Brankovića,
časne poste za psa ispostio;
grob se njegov propâ na ta' svijet !                                      2425
Ko izdao, braćo, te junake,
ne predavâ punje ni proskure,
nego pasju vjeru vjerovao;
krvlju mu se prelili badnjaci,
krvlju krsno ime oslavio,                                                      2430
svoju djecu na nj pečenu io;
u pomamni vjetar udario,
a u lik se manit obratio!

Ko izdao, braćo, te junake,
rdja mu se na dom rasprtila;                                                2435
za njegovim tragom pokajnice
sve kukale, dovijek lagale !
 

Svi iz glasa viču:

Amin !

Izlaze iz crkve i otolen svaki doma.