Novi Grade, sjediš nakraj mora,
1210
i valove brojiš niz pučinu
kako starac, na kamen sjedeći,
što nabraje svoje brojanice.
Divna sanka što si onda snio!
Mlečići te morem poduzeše,
1215
Crnogorci gorom opasaše;
sastaše se u tvoje zidove,
okropiše krvlju i vodicom -
te otada ne smrdiš nekršću.
Topal - paša su dvadest hiljadah
1220
da pomože Novome hitaše;
sretoše ga mladi Crnogorci
na Kameno, polje pouzano.
Turskoj kapi tu ime poginu,
sva utonu u jednu grobnicu;
1225
mož i danas vidjet kosturnicu.
Polijegaše
Vuk Mićunović
(leži
zajedno sa Serdarom Jankom)
Kud, serdare, hoćeš s tom pasinom?
Serdar Janko
Da je metnem odzgor svrh haljinah.
Vuk Mićunović
Koje će ti jade svrh haljinah?
Serdar Janko
Pritiska me sve nesrećna mňra;
1230
kako zaspim, ne da mi krknuti.
Vuk Mićunović
Kakva mora i kakva zla sreća!
Tu niti je more ni vještice,
no si eto kâ čabar debeo,
pa te salo kad ležeš zaduši.
1235
Mene nikad još pritisla nije.
Serdar Janko
A meni je ona dodijala.
Svagda nosim rena uza sebe,
i trnovu draču u optoku;
ali od nje ništa bolje nije
1240
no pâs pružit odzgor svrh haljinah.
(Knez Janko leži s knezom Roganom)
Knez Janko
Kako smrde ove poturice!
Opažaš li ti štogod, Rogane?
Knez Rogan
Ka u zli čas, kneže, ne opažam!
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
1245
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
1250
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.
Mrtvo
doba noći, sve spava, neko zbori kroza san. Digni se knez
Janko i knez Rogan da vide ko je, kad onamo al' Vuk Mandušić
govori kao na javi.
Knez Rogan
Koji su ti jadi, Mandušiću,
te se svu noć s nekim razgovaraš?
Knez Janko
Ne, Rogane, nemoj ga buditi,
1255
e on u san kâ na javi zbori;
e ćemo ga štogod raspitati,
da se barem dobro ismijemo.
Knez Janko
Danu, Vuče, što ono zboraše
za našega bana Milonjića?
1260
Je li čegrst kakva medju vama?
Vuk Mandušić
Nije, brate, ništa medju nama,
no mu nešto oko snahe zborim.
Knez Janko
A što je to, kaži mi natajno!
Vuk Mandušić
Ljepša mu je od vile bijele!
1265
Nema puno osamnaest ljetah,
živo mi je srce ponijela!
Knez Janko
Rašta ti je srce ponijela?
Vuk Mandušić
Ima rašta, rugaš li se zbilja?
Rašta druge nema na svijetu!
1270
Da nijesam s Banom Milonjićem
devetorostruko kumovao,
bih mu mladu snahu ugrabio,
pa s njom bjezâ glavom po svijetu.
Knez Janko
Ne djetinji, kukala ti majka!
1275
Zbilja ti je svu pamet popila.
Vuk Mandušić
Al' je djavo, ali su madjije,
ali nesto teže od oboje?
Kad je vidju da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
1280
Pa sve mňgah s jadom pregoreti,
no me djavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
1285
a ona ti odnekuda dodje;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
1290
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada djevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
1295
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v'jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
1300
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gňrę živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem kâ malo dijete.
Blago Andrij' dje je poginuo
- 1305
divne li ga oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe...
Knez Rogan
(šapti knezu
Janku)
Ne pitaj ga, amanati, za takve stvari, dok se
nije što izblejâ.
* * * * *
Zora je; bude se i dižu.
Obrad
Da vi pričam što mi se prisnilo.
Naroda se bješe mnogo diglo,
kao nekud da krste nosimo;
1310
sunce peče da oči iskoče,
i tvrdja je kudijen idemo.
Dok sidemo kâ na ovo polje,
počinemo pod jednu jabuku,
ispod koje i potočić vraše.
1315
Svi se u hlad pod njom sabijemo,
uberemo zrelijeh jabukah,
kao cukar svaka bješe slatka;
pop očita pod njom evandjelje.
U to doba pet Martinovićah
1320
digoše se jedan za drugijem
i za njima tri četiri druga.
Sav ih narod gleda kad odoše;
a oni ti stube, te uz crkvu:
na oltar se od crkve popeše
1325
i na njemu krst zlatni metnuše.
Krst zasija ka na gori sunce,
i sav narod na noge ustade,
časnome se krstu pokloniše.
U tome se razbudih od straha.
1330
Vuk Mićunović
Srećan bio, divno li si snio!
Na čudo sam i ja na san bio
braneći se od nekijeh pašah,
i pet šest sam mačem presjekao.
Da sam djegodj u četu krenuo,
1335
doista se bih pokla s Turcima.
Serdar Janko
Ja sam noćas bio u svatove
i sa bulom ženio Bogdana;
u crkvu je našu pokrstismo,
pokrstismo, pa ih privjenčasmo.
1340
Turci
jedan za drugijem svi odoše, ljuto sjetni.
Serdar Vukota
Ja sam Ozra noćas na san gledâ.
Bjesmo pošli dvjesta Ozrinićah,
i toliko poćerali konjah,
da uzmemo punje arandjelsko.
I vrati se s pićem iz Kotora.
1345
Poju ljudi, gadju iz pušakah.
Kad dodjosmo navrh Potočinah,
ali sjede oko trista drugah;
na svakoga zelena dolama,
na svakome toke i oružje.
1350
Pomislimo: ko će ono biti?
Kakvi gosti? - Nije im vrijeme.
Kad ali je ono stari Ozro
i birani za njim Ozrinići.
( Nije od njih ni jednoga živa
) 1355
Puče na nas svake grdne jade
što u Čevu crkvu ne gradimo
Arandjelu, da ni svud pomaga.
Ondena se malo ne poklasmo,
i sad drktim od njegova straha!
1360
Vukota
Mrvaljević
Ja po svu noć prtljam i snijevam;
dok se dignem, ja sve zaboravim.
Knez
Bajko je sjetan, i Vuk Mandušić; oni dva ne hoće ništa da
pričaju.
Knez Janko
Kneze Bajko, ti si nešto sjetan?
Što će biti, to ne može proći,
nego pričaj, da i nije milo.
1365
Knez Bajko
Hoću, kneže, sve mi jedno biva.
Ja sam noćas grdan san vidio:
sve oržje svoje u komate.
Bez zla mi se obići ne može
i bez neke bratske pogibije,
1370
jer kad god sam takvi san gledao,
pripravljâ sam što mrču trebuje.
Knez Rogan
Mandušiću, što si neveseo?
Što ne pričaš što si noćas snio?
Vuk Mandušić
Ni što snio ni pričat umijem,
1375
no sam svu noć kao zaklan spavâ.
Knez Rogan
Ja ću pričat, kad svi ostaviste:
vidjeh na san Draška Popovića!
A meni se kâ u zarok stjeca,
i rekâ bih, eto ga niz polje.
1380
Serdar Radonja
Gledaj čuda, što je jadni čovjek!
Mi se dosad ništa ne sjećasmo
najboljega našega vojvode.
A dję bio Draško Popoviću?
Serdar Vukota
Hodio je do u Mletke Draško.
1385
Kada Šendjer na Kotor udara,
sta grad biti topom bukovijem.
Pop Šcepan se tad u Kotor nagna.
Godi jednom topom sa Kotora,
Šendjerovu pogodi lubardu,
1390
u grlo joj zrnom ugodio -
slomi mu je u trista komatah.
Tad zadobi platu u principa,
na godinu stotinu cekinah.
Pop je pao ljuto od starosti,
1395
pa je Draško u Mletke hodio
da donese od Mlečića platu.
Knez Rogan
Navrtite te pet šest ovnovah,
da ručamo, da doma idemo.
Dodje
Draško vojvoda pa se sa svijema grli i celiva, pa sjede
medju njima.
|
|
